Papin govor u Yad Vashemu
Posjet Yad Vashemu, spomeniku Holokausta u Jeruzalemu, jedan je od glavnih događaja trećeg dana boravka pape Franje u Svetoj zemlji. Papa Franjo je prošavši kroz mauzolej, na kraju ušao u Memorijalnu salu, gdje je položio cvijeće i pozdravio prisutne među kojima su bili i preživjeli Holokausta. Njegov govor donosimo u cijelosti:
„Adame, gdje si“ (usp. Postanak 3,9).
Gdje si čovječe? Gdje si se skrio? Na ovom mjestu, memorijalu Shoah, čujemo kako odjekuje Božje pitanje: „Adame, gdje si?“
U ovom je pitanju sva bol Oca koji je izgubio sina. Otac je znao koji je rizik slobode, znao je da bi se sin mogao izgubiti… ali možda ni sam Otac nije mogao zamisliti takav pad, takav ponor! Taj krik: „Gdje si?“, ovdje, pred neizmjernom tragedijom Holokausta odjekuje kao glas koji se gubi u ponoru bez dna.
Čovječe tko si? Ne prepoznajem te više.
Tko si čovječe? Što si to postao?
Kakvu si to stravu bio kadar počiniti?
Što te bacilo tako nisko?
Nije to zemaljski prah, od kojeg si stvoren. Zemaljski prah je nešto dobro, djelo mojih ruku.
Nije ni dah života koji sam udahnuo u tvoje nosnice. Taj dah dolazi od mene, on je nešto jako dobro (usp. Post 2,7).
Ne, ovaj ponor ne može biti samo tvoje djelo, djelo tvojih ruku, djelo tvojeg srca… Tko te pokvario? Tko te unakazio?
Tko te zarazio drskom pomisli kako možeš vladati dobrom i zlom?
Tko te uvjerio da si bog? Ne samo da si mučio i ubio tvoju braću, već si ih prikazao kao žrtvu sebi samome, jer si sebe uzdignuo na mjesto boga.
Danas se ovdje vraćamo kako bi čuli Božji glas: „Adame, gdje si?“.
Od zemlje se uzdiže tihi vapaj: Smiluj nam se, Gospodine!
’Pravedan je Gospod, Bog naš! Ali nama treba da se danas zacrvene od stida obrazi' (usp. Baruh 1,15)
Na nas je palo zlo kakvo se pod nebom nije vidjelo (usp. Baruh 2,2). Sada Gospodine, slušaj našu molitvu, slušaj naš vapaj, spasi nas po svom milosrđu. Spasi nas od ovog užasa.
Svemogući Bože, tjeskobna duša vapi prema tebi. Slušaj Gospodine, smiluj nam se!
Zgriješili smo protiv tebe. Ti kraljuješ uvijeke (usp. Baruh 3,1-2).
Sjeti nas se u svome milosrđu. Daj nam milost da se sramimo onoga što smo kao ljudi bili kadri učiniti, da se sramimo ove velike idolatrije, što smo prezreli i uništili naše tijelo, koje si ti stvorio od blata i oživio svojim dahom života.
Nikad više, Gospodine, nikad više.
„Adame, gdje si?“.
Evo nas Gospodine, sramimo se onoga što je čovjek, stvoren na Tvoju sliku, bio kadar učiniti.
Sjeti nas se u svome milosrđu."
Izvor: www.it.radiovaticana.va
