Poštujući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas. U početku su se kršćani na svoje euharistije okupljali u privatnim kućama. Kada je Milanskim ediktom 313. godine u rimskom Carstvu zadobila slobodu, počinju se posvuda graditi crkve.

Lateransku baziliku dao je sagraditi papa Melkiad  u 4. stoljeću na zemljištu što mu je za tu svrhu darovao car Konstantin. I tako je nastala rimska katedrala i prva rimska bazilika, vjerojatno najstarija crkva na Zapadu i tzv. prva patrijarharna crkva. Već na ulazu piše: Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput  (lat. Majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu).

Crkva biskupa-papa bila je više puta oštećena, pa obnavljana, restaurirana i nadograđivana sve dok nisu pape u 16. i 17.  stoljeću poduzele najopsežnije radove.

U povijesti Crkve značajna je i činjenica da je ovdje zasjedalo pet općih crkvenih sabora – koncila (god. 1123., 1139., 1179., 1215., 1512.). Osim što je posvećena Spasitelju, u 10. stoljeću bila je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, kako je i danas svi zovu, iako je glavni titular Kristovo Uzašašće.

U znak povijesnog kontinuiteta, u bazilici sv. Ivana Lateranskog svaki se papa ustoličuje na početku svoje službe za biskupa Rima. Današnjim blagdanom se sjećamo svoje povezanosti s papom i cijelom Crkvom. Podsjećamo se  i na važnost da gradimo crkve i okupljamo se u njima, no najviše nas blagdan potiče da promišljamo kako je i od najsjajnijeg zdanja ili najveličanstvenije katedrale svetiji nutarnji hram čovjeka pokraj nas radi kojega je i Bog došao na zemlju. Jer lijepo je zapamtiti kako nas uči i sv. Cezarije iz Arlesa: "Živi i pravi Božji hram moramo biti mi sami."