Kako bi se očuvale vrijednosti i potaknuo gospodarski razvoj, umjesto da se imovina prodaje jednom kupcu, privatizaciju imovine trebalo bi provesti procesom sličnim Inicijalnoj javnoj ponudi, na taj način pravo vlasništva nudeći prvenstveno domaćem i to što većem broju stanovništva.

Potreba privatizacije

Slobodno tržište nije slobodno ukoliko su vlade one koje upravljaju tvrtkama. Vjerujem u privatizaciju jer ne smatram da se na slobodnom tržištu vlada ne bi trebala baviti takvim poslovima. Vlade često ne znaju kako uspješno upravljati državom, a kamoli na profitabilan i pošten način voditi poslove. Želimo li uistinu vladama prepustiti upravljanje tvtkama na nestručan način? Kako bi na životu održale neučinkovite tvrtke vlade su spremne osigurati im nepravedno stečene subvencije ili neke druge povlastice te služiti se zakonom i birokratskim preprekama kako bi se onemogućilo stvaranje konkurencije.  

Nemam ništa protiv toga da vlade kroz investicijske ili mirovinske fondove budu djelomični vlasnici, niti da određuju propise o tome tko može biti vlasnikom imovine od nacionalne važnosti i o davanju prvenstva domaćim građanima u odnosu na strane ulagače.

Ispravno provođenje procesa privatizacije

Potrebno je da pojedini narodi povećaju vrijednost privatizacije ne samo zbog prihoda koji se njome ostvaruju na početku, nego i zbog njezinog dugoročnog učinka na životni standard jednog naroda. Vjerujem u filozofiju „Hrvatska Hrvatima“. Volio bih vidjeti Hrvate kako ulažu hrvatske tvrtke i da ostvaruju dobit od hrvatskih prirodnih resursa. Pravedno je da građani jedne države ulažu u privatiziranu imovinu.

Smatram da najbolji način privatiziranja državne imovine jest prodavati je što je mogućem većem broju domaćih vlasnika. Upravo hrvatskim građanima treba najprije ponuditi kupnju dionica u privatiziranoj tvrtki.  

Volio bih doživjeti da pravo vlasništva bude ponuđeno sljedećim redom:
1.     Zaposlenicima tvrtke
2.     Građanima Republike Hrvatske
3.     Privatnim hrvatskim investicijskim i mirovinskim fondovima
4.     Državnim investicijskim i mirovinskim fondovima
5.     Hrvatima iz dijaspore

Tek nakon što hrvatski ulagači nemaju više mogućnosti ili želje za ulaganjem tu priliku treba ponuditi stranim ulagačima. Kako bi se spriječio problem koncentracije vlasništva uslijed privatizacije, nijedan ulagač, bilo domaći, bilo strani, ne biti smio kupiti više od 10% imovine.

Primjerice, u Hrvatskoj postoji osiguravajuća kuća Croatia Osiguranje koja je u procesu privatizacije. Obično se proces privatizacije u Hrvatskoj odvija na način da se okupi određen broj potencijalnih kupaca, uglavnom stranaca, koji onda daju ponudu, a onaj s najvećom ponudom (ili najvećim mitom) zatim kupi većinski udio ili cijelu kompaniju.

Najbolja metoda privatizacije Croatia Osiguranja bila bi da vlada ponudi dionice koje su već na tržištu, u manjim količinama na Zagrebačkoj burzi, većem broju hrvatskih ulagača (u manjim količinama) ili hrvatskim investicijskim tvrtkama i investicijskim fondovima (u većim količinama). Na taj bi način Hrvati imali priliku postati vlasnici hrvatske imovine i od nje postići dobit u Hrvatskoj.

Zašto hrvatska vlada ne želi da hrvatski građani kupuju privatiziranu hrvatsku imovinu? Zašto bi vladi bilo važnu da li je tvrtku prodala jednom vlasniku ili stotini vlasnika ako od njih, dakle u oba slučaja, dobiva jednaki novac?

Čuvajte se monopola

Ono što mene brine je da hrvatska imovina završi u privatnom vlasništvu monopolista. Svi znamo da monopoli nisu dobra stvar. Nisam siguran je li privatni monopol kojim se dobro upravlja bolji od državnog monopola kojim se loše upravlja. Moja intuicija mi govori da kada je već u pitanju monopol radije bih da je to onda onaj kojim upravlja vlada.

Zamislite privatizaciju željeznice ili autoputa. Upravljanje željeznicama i autoputevima uglavnom je pod monopolom. Rijetko, ako uopće, ćete negdje vidjeti dvije usporedne željeznice ili dva autoputa koji se međusobno tržišno nadmeću. Je li dobro za društvo i gospodarstvo ako suvremeni autoput, koji se nalazi u stranom vlasništvu i bez ikakve je tržišne konkurencije, može mijenjati cjenik svoga korištenja kako želi?  

Kratkovidnost stranog vlasništva

Problem stranog vlasništva nad hrvatskim tvrtkama jest da se dobit, koja je najčešće zarađena od hrvatskih kupaca posredstvom hrvatskih zaposlenika, odlijeva iz Hrvatske kako bi u njoj uživali strani vlasnici i kako bi ona pospješila rast neke druge ekonomije. Želimo li zaista da se na račun hrvatske imovine bogate Francuzi ili Britanci dok hrvatskom narodu preostaje jedino da budu zaposlenici (robovi plaća) koji imaju tek manju novčanu korist od vrijednosti koju su omogućili stranom vlasniku?

Hrvatska dobit stečena od hrvatske imovine trebala bi financirati buduća ulaganja u Hrvatskoj kako bi pomogla izgradnji hrvatskog gospodarstva i poboljšanju životnog standarda hrvatskih građana.