Neki promatrači danas govore o panseksualizaciji društva. Jedni u tome vide konačno oslobađanje čovjeka, a drugi apsolutni kulturni raspad. Nedavno se u emisiji „Nedjeljom u 2“ Aleksandar Stanković u dva navrata sočno narugao jednoj sveučilišnoj profesorici, koja je u jednoj drugoj emisiji HTV-a spomenula društvenu dekadenciju kao prateću pojavu zbrke u seksualnom ponašanju ljudi. Zato se isplati izbliza pogledati opsežnu studiju „Seks i kultura“ Josepha Unwina, čiji rezultati sve do danas nisu izgubili ništa od svoje izuzetne vrijednosti. Nekima će se svidjeti, nekima ne.
 
„Svako ljudsko društvo može slobodno odlučiti želi li razvijati visoku društvenu energiju ili uživati seksualnu raskalašenost. Činjenice pokazuju da oboje zajedno ne traje duže od jednog naraštaja.“ (J. D. Unwin, Sex and Culture, Oxford University Press, London: Humphrey Milford, 1934.)
 
Joseph Daniel Unwin (M.C., Ph.D.,1895 - 1936), antropolog i etnolog, od 1928. do 1931. docent i istraživač (Fellow Commoner Research Student) na sveučilištu Cambridge. Proučavanje Josepha Unwina sažeo je i komentirao Konstantin Mascher sociolog, znanstveni suradnik Njemačkog instituta za mladež i društvo (Bulletin DIJG, Frühjahr 2005, Nr. 9, Sex and Culture, S. 4-14.)
 
1. UVOD

Opsežno proučavanje „Seks i kultura“ Josepha D. Unwina izašlo je 1934. Rezultati toga proučavanja sve do danas nisu izgubili ništa od svoje izuzetne vrijednosti. Neki promatrači danas govore o silovitoj seksualizaciji svih područja života (panseksualizacija društva). Jedni u tome vide konačno oslobađanje čovjeka, a drugi apsolutni kulturni raspad. Tim zanimljivije je pitanje do kakvih posljedica dolazi kada jedno društvo sustavno odbacuje sve svoje seksualne norme. Postoji li veza između reguliranja seksualnosti u nekom društvu i njegova kulturnog razvitka?
 
POSTAVLJANJE PITANJA

U Unwinovo doba, predstavnici psihoanalize postavili su sljedeću tezu: „Ako društvene norme zabranjuju neposredno zadovoljavanje seksualnih poriva, emocionalni konflikt izražava se na neki drugi način. Ono što mi nazivamo „civilizacijom“ uvijek je izgrađeno na prisilnom odricanju od zadovoljavanja naravnih požuda“. Unwin je htio empirijski ispitati ovu pretpostavku, ali mu cilj nije bio provjeravati ili poricati neku teoriju, nego proučiti jedno otvoreno pitanje. „Želim to naglasiti. Kada sam započeo s ovim istraživanjem, nisam želio ništa dokazivati i nisam imao pojma do kakvih bih rezultata mogao doći“. Tim više je Unwin bio iznenađen rezultatom do kojega je došao, budući da je morao korigirati svoje osobno stajalište. U uvodu piše: „Počeo sam posve nedužno. Da sam znao u kojoj ću mjeri – zbog rezultata svojega rada – morati mijenjati svoju vlastitu filozofiju, vjerojatno bih oklijevao uopće se dati na posao“. Stalno se odupirao zaključcima koje mu je „nametao materijal“.

Knjiga od 676 stranica prožeta je samokritičnim postupanjem i svjedoči o opširnom sučeljavanju s empiričkim materijalom. Kritički i oprezan odnos prema etnološkim izvještajima na koje se oslanja Unwinovo proučavanje, kao i provjeravanje uz pomoć različitih izvora i indikatora, ukazuje na podrobnost proučavanja, koja se teško može usporediti s današnjima.
 
NAČIN POSTUPANJA

U prvom koraku, pretpostavljenu vezu između reguliranja seksualnosti u jednom društvu i njegovog kulturnog razvitka Unwin proučava na neciviliziranim, a u drugom koraku na civiliziranim kulturama. Autor pritom koristi izraz „neciviliziran“ ne u vrijednosnom, nego u opisnom smislu. Mogao je isto tako jedan oblik društva nazvati A a drugi B. „Viši“ i „niži“ oblici kulture su rezultat razvitaka koji idu u oba smjera. Unwin ne izriče nikakav moralni sud.

Pod civiliziranim društvima Unwin misli na šesnaest velikih povijesnih kultura. To su Sumerani, Babilonci, Egipćani, Asirci, Heleni, Perzijanci, Hindusi, Kinezi, Japanci, Sasanidi, Arapi, (Mauri), Rimljani, Teutonci, Angloasksonci i Englezi.
 
2. NECIVILIZIRANI NARODI
 
Unwin je imao namjeru proučiti 120 neciviliziranih naroda temeljem etnoloških izvještaja. Uspostavilo se da je u nekim slučajevima materijal za neke narode vrlo manjkav. Zato je u konačnici u istraživanje uključio samo 80 neciviliziranih naroda. Broj i izbor naroda ovisio je isključivo o kvaliteti etnoloških izvještaja kojima je raspolagao. Kako je bilo spomenuto već na početku, Unwina je zanimala veza između „kulturne razine“ (2.1) i „reguliranja seksualnosti“ (2.2). Kratko ćemo opisati ove dvije varijable.
 
2.1 KULTURNA RAZINA

Etnološki izvještaji opisuju vjeru neciviliziranih naroda i univerzalne snage, koje utječu na život na zemlji. U egzistencijalnim iskustvima kao što su bolest i izlječenje, u vrijeme kiše ili žetve i u važnim životnim razdobljima (rođenje, umiranje itd.) njihovo postojanje dolazi do izražaja. Na te se snage može utjecati ritualima: njihove se potrebe zadovoljavaju na prikladan način, na pravom mjestu, od strane prave osobe i u pravo vrijeme. Između ljudi i tih snaga treba održavati dobre odnose.

Dalje se pokazalo da narodi te snage različito shvaćaju i zato na njih različito reagiraju. Temeljem vrste i načina reakcije na „nevidljivo nepoznato“. Unwin određuje kulturnu razinu pojedinoga naroda. Necivilizirana društva dijeli na tri kulturna stupnja: zoistička, manistička i deistička.

1. Deizam (deus = bog) predstavlja najviši oblik kulture unutar neciviliziranih društava. Obilježava ga iskazivanje časti prema bogu i prema precima. Rituali se odvijaju na točno određenim mjestima bogoslužja (hramovi) i obavljaju ih točno određeni predstavnici (svećenici). Metode susretanja s „nepoznatim“ su složenije nego u manističkim i zoističkim kulturama.

2. Manizam (manes = predci) ima za bitno obilježje kult predaka. Protivno deističkim kulturama, ovi narodi nemaju hramove nego u najboljem slučaju kolibe u kojima se izražava čast predcima.

3. Zoizam (zoon = životinja) predstavlja najniži oblik kulture. Rituali se odvijaju po jednom jednostavnom modelu i nisu vezani uz mjesta niti osobe. Ne postoje hramovi niti išta slično, u najboljem slučaju postoji čarobnjak.

Iznad deizma nalazi se „racionalistički“ oblik kulture. Prema Unwinu, ona je na najvišoj razini, ona je obilježje civiliziranih društava koje će kasnije podrobnije promotriti (vidi točku 3).
 
„PO NJIHOVIM ĆETE IH RITUALIMA PREPOZNATI“

80 neciviliziranih kultura svrstano je u jednu od tri gore navedene kategorije temeljem rituala. Autor je uvjeren da se iz zapadne perspektive necivilizirane kulture na smislen način može klasificirati samo temeljem promatranja njihova ponašanja. Klasifikacija po religioznom „vjerovanju“ je skoro nemoguća, budući da su njihova „vjera“ ili svjetonazor za „bijelog“ i stranog promatrača teško shvatljivi. Rituale Unwin dijeli u tri kategorije:

1.    Postupanje u poteškoćama
2.    Metode kontrole vremenskih prilika
3.    Odnos prema duhovima

2.2 REGULIRANJE SEKSUALNOSTI

Druga varijabla glasi: „reguliranje seksualnosti“. I ovdje Unwin podrobno razlikuje. Reguliranje seksualnosti dijeli u tri kategorije:

1. Egzogamija (pravilo koje nalaže da se smije vjenčavati samo izvan vlastitog društvenog kruga. Suprotnost: Endogamija)
2. Reguliranje seksualnosti „prije braka“ i
3. Reguliranje seksualnosti „poslije vjenčanja“

U istraživanju neciviliziranih naroda, Unwin se uglavnom koncentrira na reguliranje seksualnosti „prije braka“, budući da je u prethodnim istraživanjima ustanovio da reguliranje seksualnosti „poslije vjenčanja“ u neciviliziranim narodima igra tek marginalnu ulogu.
 
Za svoja istraživanja, „reguliranje seksualnosti prije braka“ autor dijeli u tri daljnje kategorije:

a) Predbračno suzdržavanje: ovdje se od žene traži da do vjenčanja ostane djevica (virgo intacta). Predbračni spolni odnosi strogo su sankcionirani (na pr. kaznom smrti), a djevičanstvo prije vjenčanja se provjerava i potvrđuje od strane određenih osoba u za to predviđenim prostorijama.
b) Neredovito ili povremeno suzdržavanje: Predbračni spolni odnosi pod nekim se uvjetima toleriraju (kada se na pr. pri tome ne začne dijete), načelno nisu zabranjeni.
c) Predbračna seksualna sloboda: Osim rijetkih iznimaka (na pr. zabrana incesta) spolni se odnosi ne sankcioniraju.
 
2.3 USPON

Materijal o 80 kultura bio je proučen prema navedenim karakteristikama i uveden u zajedničku tablicu. Ovdje navodimo odlomke iz opsežne tablice.

U lijevom stupcu naveden je dio proučenih naroda. Sljedeći stupac (br. 1) obilježava „kulturnu razinu“ (Z=zoistički; M=manistički; D=deistički). To proizlazi iz suočavanja s tjeskobama (stupac 2-4), s kontroliranjem vremenskih prilika (stupac 5-6) i s duhovima (stupci 7-9), te imaju li hramove i svećenike (stupac 10). Simboli u stupcima ukazuju na to, je li bilo određenog ponašanja (znak +) ili ga nije bilo (znak -). Znak +- ukazuje na nesigurnost, +? na upitno znanje, -* znači neredovito odnosno povremeno suzdržavanje, a -- „seksualnu slobodu prije braka“.

Za procjenu su zanimljive bilješke u prvom stupcu (razina kulture) i u jedanaestom stupcu (predbračna čistoće).

REZULTATI

Unwin je bio iznenađen rezultatima: skale su identične (uz dvije iznimke – br 13 i br. 72). Unwin nije mogao vjerovati da doista postoji veza između seksualnog reguliranja nekoga društva i njegove kulturne razine, a ako postoji, ni u kom slučaju da ta veza dolazi do izražaja na tako izričit način.

Unwin zaključuje:

1. Sva zoistička društva dopuštala su predbračnu slobodu. Obrnuto, sva društva koja su dopuštala seksualnu slobodu bila su na zoističkoj kulturnoj razini.
2. Sva manistička društva pokazuju neredovitu odnosno povremenu suzdržanost. Obrnuto, sva društva koja su samo uvjetovano ograničavala predbračne spolne odnose bila su na manističkoj razini.
3. Sva deistička društva zahtijevaju predbračnu čistoću. Obrnuto, sva društva koja su zahtijevala predbračnu čistoću bila su na deističkoj kulturnoj razini.
 
Unwin je dakle utvrdio da postoji veza između tih dviju karakteristika: između kulturne razine i reguliranja seksualnosti. Iz ovih rezultata još uvijek ne proizlazi u kojem se smjeru razvija ta veza, dakle ima li reguliranje seksualnosti utjecaja na kulturnu razinu. Moglo bi isto tako biti slučaj da kulturna razina jednoga društva utječe na seksualnost. Ovime dakle pitanje postavljeno u istraživanju još uvijek nije dobilo odgovor.

Iz tog razloga Unwin razvija teoretska razmišljanja, koja bi trebala pokazati u kojem se smjeru odvija ta veza.
 
2.4 KULTURNI RAZVITAK

Temeljno pitanje glasi dakle točno: što utječe na kulturni razvitak jednoga društva i kako dolazi do toga, da se društva razvijaju s jednoga stupnja prema drugome. Iz odgovora na to pitanje Unwin se nada dobiti odgovor na svoje prvobitno pitanje.

Po Unwinu, svako je društvo u početku imalo vrlo jednostavno razumijevanje svoje okoline. Neka su se društva brže razvijala, dok su druga ostala na istoj razini ili u određenom trenutku s više razine pala na nižu. Unwin pretpostavlja da promjena kulturne razine ovisi o pogledu na svijet i time s društvenim shvaćanje okoline. To shvaćanje – bilo ono u pismenom obliku, bilo ono svjesno ili nesvjesno – utječe na ponašanje.

Da bi potkrijepio tu pretpostavku, Unwin opet proučava onih 80 naroda. Budući da raspodjela naroda slijedi u tri kulturna stupnja prema ponašanju (ritualima), trebala bi u obrnutom razmjeru isto tako u tri stupnja odražavati složenost pogleda na svijet tih naroda. Deističke bi kulture, na pr., sukladno tome trebale imati diferenciranije razumijevanje okoline nego manistički ili zoistički narodi.

Sada će se pokušati odrediti „pogled na svijet“ pojedinih naroda. U ovom daljnjem istraživanju pokazuje se da deističke kulture doista posjeduju složeniji pogled na svijet od manističkih, koje opet imaju složenije shvaćanje okoline od zoističkih kultura.

Prema Unwinu, zoističke kulture imaju „najniži stupanj shvaćanja“ („dead level of conception“), budući da ne prave nikakvo razlikovanje mogućih uzroka. Za sve ono što je neobično (smrt, prirodne katastrofe, kozmičke snage, magija itd.) ovi narodi koriste redovito samo jedan izraz.

Deistički narodi naprotiv posjeduju obilan rječnik koji razlikuje različite fenomene. Njihov je pogled na svijet složeniji – što se izražava i u njihovom ponašanju – i time posjeduju „višu“ kulturnu razinu. Jedini razlog zašto deističke kulture imaju složenije shvaćanje po Unwinu leži u tome, da određene skupine („elite“) unutar tih društava više razmišljaju („thought and reflection“) o svojoj okolini nego u drugim kulturnim oblicima. Oni misle i razmišljaju i time posjeduju veći potencijal – Unwin govori o višoj „društvenoj energiji“ – s kojim mogu utjecati na svoju okolinu. To vrijedi za uspon sa zoističke na manističku i sa manističke na deističku kulturnu razinu. Trima oblicima kulture Unwin pripisuje tri „stupnja energije“ (vidi tablicu br. 3).

Usput Unwin otkriva jedno dodatno mjerilo koje potvrđuje njegovu kategorizaciju: brojčani sustav. U nekim etnološkim izvještajima Unwin otkriva da se spominjalo koliko neko društvo zna brojiti. Deistički narodi znali su najdalje brojiti, dok su zoističke kulture imale manje izraženi brojčani sustav.

Ovom se tvrdnjom objašnjava da kulturna razina ovisi o mišljenju tj. razmišljanju nekoga društva, odnosno skupina unutar toga društva.

Sada treba objasniti u kojoj mjeri postoji povezanost između reguliranja seksualnosti jednoga društva i mišljenja odnosno razmišljanja. Ovdje se Unwin služi spoznajama psihoanalize i najprije pokušava teoretski objasniti tu vezu.
 
2.5 SUBLIMACIJA I CIVILIZACIJA

Prije psihoanalize pretpostavljalo se da su ponašanje i bit čovjeka ukorijenjeni isključivo u njegovoj biologiji. Novije spoznaje su pokazale da se čovjek u značajnoj mjeri oblikuje kroz suočavanje sa svojom okolinom.  

Čovjek ima svoje biološke potrebe, ali njih često treba uskladiti s društvenim pravilima. Tako se, na primjer, seksualne potrebe ne smiju zadovoljavati u bilo koje vrijeme i bilo s kime. U konfrontaciji između vlastitih potreba i društvenih standarda pokazuje se, prema Freudovoj psihoanalizi, u svakom čovjeku podsvijest, o kojoj on sam ništa ne zna. On u najboljem slučaju naslućuje da u njegovoj svijesti postoji još neka dublja razina. Ako dakle neka seksualna potreba ne može biti zadovoljena neposredno i odmah, onda mora biti na neki način modificirana. Prema Freudu, potisnuta seksualna požuda može dovesti do duševnih poremećaja i do simptoma bolesti (neuroze). Takve je slučajeve Freud imao u svojoj praksi. No budući da svi ljudi u istoj kulturi nisu imali psihičke smetnje, postavlja se pitanje: kako stoji stvar s drugima u toj istoj kulturi, koji moraju živjeti prema istim seksualnim normama?

Psihoanalitičari su došli do zaključka: emocionalna i duševna napetost kod većine vodi do sublimacije (Freud), a napetost se preusmjerava na produktivne i kreativne kanale.

Freud je čak bio uvjeren u ovo: „Vjerujemo da se civilizacija izgradila zahvaljujući odricanju od zadovoljavanja primitivnih impulsa i da se uvijek iznova izgrađuje kada neki pojedinac žrtvuje zadovoljavanje svojih instinktivnih požuda zbog općeg dobra. Seksualne potrebe su među najvažnijim instinktivnim korištenim snagama: u tom su smislu sublimirane, tj. njihova energija se od seksualnog cilja preusmjerava prema drugim ciljevima, koji više nisu seksualni, nego društveno vrjedniji“.

Toliko o spoznajama psihoanalize koje je Unwin koristio za tumačenje svojih rezultata.
 
2.6 ZAKLJUČAK I INTERPRETACIJA REZULTATA

Unwin je uvjeren da svako ljudsko društvo ima temeljnu sposobnost razmišljanja i primjenjivanja spoznaja. Da bi ta potencijal došao do izražaja, neposredno zadovoljavanje seksualnih potreba mora biti ograničeno. To ograničavanje dovodi do emocionalnog sukoba koji stvara „neriješenu“ energiju koja se patološki može očitovati kao neuroza, ali u najvećem broju slučajeva biva usmjerena u „društvenu energiju“. Unwin opisuje „društvenu energiju“ nekoga društva kao očitovanje sublimiranih seksualnih impulsa.

Prema Unwinu, deistički narodi posjeduju višu kulturnu razinu zato što su, za razliku od manističkih i zoističkih kultura, najviše ograničile predbračne seksualne mogućnosti. Manistički narodi nalaze se na višoj kulturnoj razini od zoističkih jer je reguliranje seksualnosti kod njih nešto strože. Izraz više kulturne razine je diferencirano i kompleksnije postupanje s egzistencijalnim događajima.

Na ovom se mjestu postavlja pitanje što treba shvatiti pod pojmom „uzrok“. Kakav učinak ima reguliranje seksualnosti? Je li on neposredan, isključiv, konačan? Unwin piše da imaju neposredne učinke, ali kulturni razvitak nije isključivo niti konačno o njima ovisan. Moguće je da postoji cijeli niz drugih potrebnih čimbenika koji doprinose kulturnom razvitku, ali se društvena energija može izraziti samo ako su seksualne prigode ograničene.

Obrnuto, sa svakim širenjem seksualnih prigoda bilježi se smanjenje društvene energije i time spuštanje kulturne razine. Iz empirijskog materijala Unwin pokazuje da se posljedice promijenjene seksualne norme primjećuju tek otprilike nakon jednog stoljeća (tri naraštaja). To znači da je sadašnje kulturno stanje između ostalog ovisno o reguliranju seksualnosti u prethodnim naraštajima.

Iz ovih spoznaja Unwin izvlači jednu zakonitost:

„Kulturno stanje bilo kojega društva u bilo kojem zemljopisnom okruženju ovisi o prošlim i sadašnjim metodama reguliranja odnosa među spolovima“.

Ova se teza ispituje na povijesnom razvitku šest visokih kultura (civiliziranog društava): Sumerani i Babilonci, Atenjani, Rimljani, Anglosaksonci i Englezi. Izbor tih visokih kultura ovisi – kao i kod neciviliziranih naroda – isključivo o tome, postoji li dostatno znanje o reguliranju seksualnosti i odvijanju kulturnog razvitka.
 
3. CIVILIZIRANA DRUŠTVA
 
Već na početku je bilo spomenuto da se „civilizirana društva“ nalaze na „višoj“ kulturnoj razini. Njihovo shvaćanje svijeta obilježeno je izrazitom „racionalnošću“ u odnosu na ono „nepoznato“. Zahvaljujući njihovom propitivanju i njihovoj težnji za znanjem razvile su se učinkovitije metode boljeg ovladavanja svijetom (napredne agrarne tehnike, arhitektura itd.) nego kod deističkih, manističkih i zoističkih naroda.

Iz analize povijesnog materijala o šest visokih kultura Unwin kristalizira tri značajke, koje obilježavaju uspon svakoga društva prema visokoj kulturi: deistička kulturna razina, apsolutna monogamija i monarhija. U okviru ovoga priloga ukazuje prije svega na ulogu apsolutne monogamije.  
 
3.1 ULOGA APSOLUTNE MONOGAMIJE

Za kulturni razvitak s deističke na racionalističku razinu prema Unwinovim istraživanjima odlučujuću ulogu igraju ne samo reguliranje seksualnosti „prije braka“, nego i pravila „poslije vjenčanja“. Pravila o predbračnoj seksualnosti spomenuta su već kod neciviliziranih naroda (a. predbračna čistoća, b. povremeno suzdržavanje, c. seksualna sloboda prije braka). Unwin sada dopunjuje pravila ponašanja među spolovima „poslije braka“. Ona glase:

1. Modificirana monogamija ili poligamija: niti od muškarca niti od žene se ne očekuje da svoju seksualnost cijeloga života ograniče na jednu osobu u okviru braka.
2. Apsolutna poligamija: jedan muškarac smije imati više žena. Te žene smiju svoju seksualnost živjeti samo s tim muškarcem.
3. Apsolutna monogamija: Žena cijeloga života ima samo jednog muškarca a muškarac cijeloga života ima samo jednu ženu, dokle god se ona drži seksualnih pravila. Razvod je izrazito rijetka pojava.

Upravo u tome je odlučujuća razlika između neciviliziranih i civiliziranih kultura: Civilizirane kulture ističu se time, da su na početku svog kulturnog uspona – pored predbračne čistoće – inzistirale i na apsolutnoj monogamiji. Istraživanja dovode Unwina do zaključka: „U prošlosti su se u raznim dijelovima svijeta pojavljivala razna društva, sjajno se razvijala i onda propadala. U svakom je slučaju društvo započinjalo svoju povijesnu karijeru u stanju apsolutne monogamije“. Ovo obilježje apsolutne monogamije ne pojavljuje se u izvještajima o neciviliziranim narodima.

No zašto bi apsolutna monogamija imala tako snažan utjecaj na kulturnu razinu? Temeljem istraživanja i razmišljanja o neciviliziranim narodima, Unwin dolazi do zaključka da su visoke kulture, za razliku od neciviliziranih naroda, u još većoj mjeri reducirale seksualne mogućnosti. One su svele na minimum sve mogućnosti zadovoljavanja seksualnog nagona kako prije braka TAKO I poslije vjenčanja. Tako je – freudovskim rječnikom izraženo – došlo do pojačane sublimacije, koja je pak stvarala „više socijalne energije“. Ta se energija slijevala u ekspanzivne i produktivne kanale.
 
3.2 KULTURNI USPON: EKSPANZIVNA I PRODUKTIVNA ENERGIJA

Ako jedno društvo seksualne mogućnosti svede na minimum time što od žena zahtijeva predbračnu čistoću a od vjenčanih parova apsolutnu monogamiju, ono ostaje na deističkoj kulturnoj razini ali razvija ekspanzivnu društvenu energiju, tj. teritorijalno se širi, osvaja tuđe zemlje, osniva kolonije i bavi se trgovinom.

Prema Unwinu, to strogo reguliranje odnosa između spolova često se nije dugo toleriralo, budući da je svako odricanje „bolno“. Ako su se pravila ublažavala tako da se na pr. muškarcu dopuštalo da ima više žena, društvo je svaki puta gubilo svoju ekspanzivnu energiju.

Ako neko društvo očuva svoje stroge seksualne norme, najprije razvija racionalni pogled na svijet. Društvena energija koja je nastala poboljšava i obogaćuje kulturnu tradiciju. Ako se seksualne mogućnosti i dalje zadrže na istoj minimalnoj razini, društva razvijaju produktivnu društvenu energiju. Društvo koje posjeduje produktivnu društvenu energiju počinje razvijati znanstveno razmišljanje i postaje izumiteljsko i inovativno (vidi tabelu br. 4).

„U povijesnim zapisima ne postoji primjer društva koje pokazuje veliku društvenu energiju ako bar na neko određeno vrijeme nije bilo apsolutno monogamno. Ne poznajem ni jedan slučaj u kojemu bi u apsolutno monogamnom društvu izostala visoka društvena energija“.

Proces prelaska s jedne na drugu energetsku razinu ne događa se preko noći. Prema Unwinu, da bi se pokazao puni kulturni razmjer posljedica strogog reguliranja, to traje otprilike tri naraštaja (otprilike jedno stoljeće). Zato je kod analize i procjene društava u određenom povijesnom trenutku važno promatrati prethodne naraštaje. Može se dogoditi da društva ili pojedine skupine trenutno uživaju veliku seksualnu slobodu a svejedno stoje na visokoj kulturnoj razini. To je zato što su prethodni naraštaji – ili određeni vodeći slojevi unutar društva – živjeli u suzdržanosti.

Spomenuta produktivna društvena energija može se održati samo tako dugo dok društvo održava na minimumu seksualne mogućnosti – time što zahtijeva strogu predbračnu čistoću i apsolutnu monogamiju u braku. U obrnutom smislu to znači da s dokidanjem apsolutne monogamije mora pasti i kulturna razina. Taj obrnuti proces Unwin je promatrao na svim proučavanim visokim kulturama.

3.3 KULTURNO PROPADANJE

U opširnom proučavanju povijesnog razvitka šest visokih kultura, Unwin dolazi do sljedećeg zaključka: „Ova su društva živjela na različitim zemljopisnim područjima; pripadaju različitim rasama, ali imaju istu povijest bračnih pravila. U početku je svako društvo imalo iste ideje s obzirom na reguliranje seksualnosti. (…) Svako je društvo svodilo na minimum mogućnosti seksualnog zadovoljavanja, pokazivalo veliku društvenu energiju i cvalo. Onda se proširila mogućnost seksualnog zadovoljavanja; energija se smanjivala i nestala. Jedino neuobičajeno u svemu tome je apsolutno jednako ponavljanje“.

Širenje mogućnosti seksualnog zadovoljavanja prema Unwinu ovisi prije svega o tome, da nijedno od proučavanih društava – u tome autor nalazi još jednu zakonitost – nije moglo dugoročno održati apsolutnu monogamiju. To je bilo prije svega vezano uz pitanje ženskih prava.
 
ULOGA ŽENE

Udata žena je u najvećem broju slučajeva vlasništvo muškarca (iznimka: rimski patriciji i engleski protestanti). Ona je predana na milost i nemilost muškarcu, a njezina je zadaća njemu služiti i biti mu poslušna. Nije imala nikakvih prava i zato nije smjela imati nikakvo privatno vlasništvo niti sklapati pravne poslove.

I djeca su bila podložna autoritetu oca i, kao ni žena, nisu bili pravni subjekti. Kod rođenja je otac mogao odlučiti smije li dijete živjeti ili ne. Otac ih je smio prodavati u roblje ili stavljati u zalog (Babilonci).

Zato su s vremenom sva ta društva poduzela mjere da bi se poboljšao status žena i djece. Žene su se ili same emancipirale ili su bile emancipirane.
 
EMANCIPACIJA

Emancipacija kakvu danas poznajemo nije nikakav novi fenomen niti stečevina zapadne civilizacije, naprotiv. Unwin iz povijesnog materijala zaključuje da je u svakom civiliziranom društvu postojala emancipacija žena. Apsolutna monogamija i bespravni položaj žene koji iz toga proizlazi uvijek su bili razlog za emancipaciju. Unwin primjećuje da je emancipaciju uvijek pratilo kulturno propadanje u svakom od proučavanih društava. Pritom naglašava da emancipacija sama po sebi nije bila razlogom kulturnog propadanja, nego posljedice do kojih je dovela: naime, širenje seksualnih mogućnosti.

Emancipacijom se poboljšao pravni položaj žene. Ako prije nije imala nikakva prava, sada su joj ona bila dana, sve do toga da je u pravnom smislu postala jednaka muškarcu. To je imalo posljedica na pravila vjenčavanja i na shvaćanje braka.

Poslije provedenih reformi, žena na pr. više nije bila vlasništvo muškarca. U pravilima vjenčavanja to se odražavalo na cijenu mladenke. Prije je muškarac dobivao ženu plaćajući određenu cijenu, što je kasnije bilo zamijenjeno simboličnim darom.

Isto tako, vjenčanje između muškarca i žene više nije bilo briga zajednice. Odluka o tome tko se s kim vjenčava postala je pitanje dogovora samih partnera i nije se morala potvrđivati javnim ritualima.

Isto je i s rastavom braka: prije emancipacije rastava braka dopuštala se samo u najrjeđim slučajevima, poslije sve češće, dok se na kraju uopće više nije sankcionirala. Pravila o rastavi braka sve su se više pojednostavljivala, tako daleko da je u nekim društvima rastava bila pravovaljana čim bi je jedan bračni partner usmeno priopćio drugome.

S tim promjenama proširile su se mogućnosti seksualnih odnosa kako za muškarce tako i za žene, pa više nisu bile podvrgnute nikakvim posebnim pravilima. Unwin je utvrdio da je tijekom tog razvitka otpalo i traženje predbračne čistoće. Unwin sažimlje: „Bez obzira na rasu i na zemljopisni položaj, način na koji se modificirala apsolutna monogamija bio je isti“.
 
PAD „DRUŠTVENE ENERGIJE“

Usporedno sa širenjem seksualnih mogućnosti padala je i društvena energija. Posljedica tih promjena vidljiva je u svim proučavanim društvima: dolazi do kulturnog propadanja te visoke kulture i u većini slučajeva do toga da ih osvoje oni narodi, koji su u proteklim naraštajima seksualne mogućnosti sveli na minimum i tako razvili ekspanzivnu energiju.
 
4. ZAKLJUČCI
 
Ovdje prikazan sažetak Unwinovog proučavanja samo je djelić njegove opširne obrade empirijskog materijala i rezultata, njegova razmišljanja i znanstvenog postupanja. Mnoge teme bile su tek načete i površno obrađene s obzirom na opseg ovoga djela koje se sastoji od 676 stranica.

Ako je Freudova teorija o nagonima – na koju se Unwin poziva – i nadiđena, ipak se ne može poreći jasnu povezanost između kulturne razine i reguliranja seksualnosti.

Nema sumnje da unatrag nekoliko desetljeća na najrazličitijim razinama primjećujemo pojačanu seksualizaciju zapadnih društava. Društvene norme već odavno ne zahtijevaju predbračnu čistoću. Apsolutna monogamija – čak i u konzervativnim krugovima -  još uvijek postoji kao ideal, ali se u praksi živi tek djelomično. Površno promatranje društvenog stanja može dovesti do zaključka da zasada uživamo istovremeno povećanje seksualnih sloboda i visoku kulturnu razinu. Unwin smatra da oboje ne može postojati istovremeno:

„Katkada se čuje da netko želi uživati u prednostima visoke kulturne razine i istovremeno hoće ukinuti ograničenje seksualnih nagona. Čini se ipak da je ljudski organizam tako stvoren, da te želje nisu spojive, da su čak protuslovne. Takav reformator sličan je nerazumnom dječaku koji svoj kolač hoće i pojesti i sačuvati. Svako ljudsko društvo može slobodno odlučiti želi li razvijati visoku društvenu energiju ili uživati seksualnu raskalašenost. Činjenice pokazuju da oboje zajedno ne traje duže od jednog naraštaja“.

Izvor: Lidija Paris
Foto: Google