Danas Crkva slavi svetkovinu Svih svetih
Danas Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se već nalazi u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi.
Najljepše što nam se može u životu dogoditi jest uvrstiti se u redove svetaca. A svetac se postaje tako da postanemo prijatelji Božji. Božjim prijateljem postaje se tako da uzmemo Božje zapovijedi ozbiljno, da nam Božja riječ bude važnija od svega, da počnemo molitvom komunicirati s Bogom, da živimo mentalitetom kojim je živio Isus. (Dr. Tomislav Ivančić)
Papa Grgur IV. odredio je 835. godine da se blagdan Svih svetih slavi 1. studenoga, a opat u Clunyju, sv. Odilon, uveo je 998. godine Dušni dan koji se slavi 2. studenoga.
Sjećanje na pokojne te molitva da im se oproste grijesi, kao i molitva za njihov zagovor, tako trajno učvršćuju vezu kršćanskih vjernika u Duhu, kakvu ljudi najčešće ne uspijevaju uspostaviti u ovom svijetu.
Odrastajući, svatko je od nas na svoj način zamišljao ulogu svetaca i kako oni izgledaju. Rastom u vjeri, mislimo da i nema vjernika koji ne će izreći da je svaki svetac prijatelj ljudi, čuvar života i most između zemlje i neba.
Svetce molimo za pomoć da od Boga donesu ono što mi sami nismo sposobni donijeti, da nas čuvaju, da za nas mole, pouče nas te nas povedu u radost. Tužimo im se na bolest, na nepravde u društvu i obitelji, donosimo im ranjenost i bolest djeteta, tražimo ih da nam posreduju kod Isusa, čiji su oni prijatelji, jer su čuvali Isusovu riječ. 'Vi ste prijatelji moji ako čuvate moju riječ', kaže Isus. No, svaki je svetac najprije bio maksimalno aktivan na zemlji, a sada i na nebu, i nije prestao biti pomoćnik ljudi. Svetci su naši prijatelji, oni znaju kako treba živjeti i zašto se jedino isplati na ovoj zemlji stajati.
Kad se izražavamo i kazujemo 'Svi sveti', ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo njih Crkva časti blagdanom Svih svetih.
Takvih je zasigurno bilo i u našoj blizini. Pitanje je samo jesmo li ih prepoznali u njihovoj neupadljivosti, jesmo li ih prepoznali u njihovoj požrtvovnosti, u savjesti života i djelovanja. Majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine, svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Slušam prije nekoliko dana jednu gospođu koja je u osobnim životnim mukama, a koje nosi ipak nekom neobičnom lakoćom. Kaže: 'Imam 'žnjoru' gore, molim se svojim svetcima proglašenima i onima koji to još nisu, i dnevno mi je lakše podnijeti sav teret bolesti i nesigurne egzistencije.'
Svaki hodočasnik poznaje svoj cilj, ide na grob osoba koje su mu bile najbliže u životu, s kojima ga povezuje sjećanje, zahvalnost, pamćenje dobra od dragoga pokojnika za njegova života.
Tako je kršćanstvo u svoj 'credo' uvrstilo svete i zajedništvo s njima, pa na ovaj blagdan vjernici slave svete u nebu, a na Dušni dan prisjećaju se svojih pokojnika moleći za njih i moleći im se za duhovnu pomoć. Tako ovaj blagdan uvijek iznova podsjeća na neraskidivo zajedništvo živih i pokojnih u Kristu, predstavljajući u svojoj biti temelj kršćanske vjere.
Papa Pavao VI. običavao je reći da misao na sve svete potiče na razmišljanje da naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućeg života, te da imamo odgovornost da ga postignemo.