Jelena upravlja kompanijom Buba, koja proizvodi sredstava za uništavanje insekata.

Ova tvrtka ima četiri zaposlenika i svaki ima svoj zadatak. Jelena kaže da je njezin mali tim, prije nego je počeo s radom, morao napraviti idejni projekt, studiju izvodivosti - sa svim potrebnim elementima, uključujući i projektirani budžet, i onda to predati u BIP - Program za razvoj učeničkog poduzetništva, koji provodi Ministarstvo vanjskih poslova Norveške.

Projekt Buba je prošao, kao i projekti koje vode njihove kolege Ibrahim, Nataša i Dragana, te dobio inicijalna sredstva za početak proizvodnje.

Tako zaposlenici ove male tvrtke, nakon što završe redovnu nastavu, odlaze u poseban kabinet gdje s profesoricama kemije, Senijom Purković i Milenijom Nikolić, svoje ideje pretvaraju u proizvode.

Najpoznatiji proizvod Bube zove se „Stop žoharima“. Već je predstavljen na nekoliko sajmova učeničkog poduzetništva i uspješno se prodaje. Jelena i ostali iz Bube kažu da su zaradili neki „sitni“ novac koji ulažu u fond za maturalac, ali da također dio vraćaju BIP-u, jer to znači da je njihov projekt opravdan i da imaju šanse ponovo aplicirati za sredstva za neki naredni.

Profesorica Senija Purković kaže da je u školi bilo i više učeničkih tvrtki, ali da su se ugasile zbog nedostatka sredstava i sluha lokalne zajednice. „Iz Općine nam obično daju diplomu ili nas pohvale, ali nama ne treba to već konkretna podrška“, zaključuje Purković.

Ibrahim Smajić vodi tvrtku Ikebana, koja se bavi izradom namještaja i ukrasa za vrtove. Kaže da njegovi prijatelji znaju da je on „direktor“, ali da to ne shvaćaju ozbiljno. Kako god, Ibrahimove kolege ističu kako je to ozbiljna tvrtka, koja čuva okoliš tako što odbačene automobilske gume pretvara u njegov ukras.

Zaposlenici Dijamanta, tvrtke kojom rukovodi učenica Dragana Gavrić, svoj posao obavljaju u bijelim kutama i laboratoriju punom epruveta i cjevčica.

Dijamant radi na stabilizaciji vode s Crnog Gubera, izvora povrh Srebrenice, koji je bogat željezom.

„Krenuli smo od činjenice da mnogi ljudi pate od anemije, a znamo da voda s Crnog Gubera pomaže i to smo htjeli iskoristiti. Međutim, sastav te vode se mijenja nakon tri sata, tako da je mogu koristiti samo oni koji žive ovdje u Srebrenici i bližoj okolini, ali ne i ljudi iz Sarajeva, Bijeljine ili drugih udaljenijih mjesta. Zato smo odlučili tu vodu stabilizirati, zadržati njena svojstva i ponuditi je ostalim ljudima“, govori Dragana.

Njena kolegice objašnjavaju kako voda iz Crnog Gubera ima 130 miligrama željeza po litri, što je izuzetna količina i zbog čega je i uvrštena u Farmaceutsku enciklopediju.

Za jednu terapiju ovom vodom potrebno je 33 pakiranja od 250 mililitara, pa zaposlenici u Dijamantu imaju pune ruke posla.

A u tvrtki Flower, koju vodi Nataša Bibić, kažu da tek imaju iznenađenje za tržište. Naime, Flower je započeo proizvodnju gela za kosu i omekšivača za odjeću po vlastitoj recepturi. Ne žele otkriti koje sastojke koriste, ali dodaju da oni svakako sadrže ljekovito i mirisno bilje koje sakupljaju.

Flower također proizvodi destiliranu vodu za akumulatore i mirisnu vodu za peglanje, a nadaju se da će njihov gel uskoro svjetlucati u kosi školskih kolega te da će naći svoj put prema tržištu. Uz sve to žele poručiti svijetu da se u Srebrenici dešavaju i lijepe stvari, a ne samo da ih prepoznaju po „jadu i čemeru“.

Ove tvrtke, kako kažu profesorice Purković i Nikolić, nisu izum Srednjoškolskog centra u Srebrenici, nego dio norveškog projekta BIP, a u kojem mogu sudjelovati sve škole koje imaju uspješnu ideju i studiju izvodivosti.

Na ovaj način, kažu, zainteresirane učenike obučavaju kako se vodi tvrtka, pokreće posao, kako se njime rukovodi te im pomažu steći radnu naviku.

A budući da je vrijeme takvo da posla „nema ni za lijeka“, učenici uključeni u tvrtke nadaju se da će im ovo iskustvo pomoći.