Protiv takve hrvatske i europske politike bit će, sasvim sigurno, beogradski krugovi koji i dalje sanjanju o povratku na staro i dominantnoj poziciji Srbije u jugoistočnoj Europi. Njima svjesno ili nesvjesno pomažu dvije skupine u Hrvatskoj koje samo na prvi pogled izgledaju suprotstavljene, al zapravo vuku na istu stranu.  Riječ je s jedne strane o onima koji s lijevo-liberalnih pozicija zalaži za brzi ulazak Srbije u EU bez ikakvih uvjeta te s druge strane o onima koji se lažno predstavljaju kao desničari, žive uglavnom od stalnog kukanja i besplodnoga zanovijetanja, a u biti se također protive otvaranju procesa prave i istinske europeizacije Srbije. Pritom je zanimljivo konstatirati kako su obje skupine prošloga ljeta dobro koordinirale u napadima na predsjednicu Europske komisije Viviane Reding kada je krenula rušiti sramotni 'lex Perković'. Pametnome dosta.

Umjesto takvih iskompleksiranih stajališta prema Srbiji, moramo se ponašati kao ozbiljna država i aktivno utjecati na razvojdogađanja u susjednim zemljama. Naša se nacionalna sigurnost ne može štititi provincijalnom ljevičarskom politikom bezuvjetne ljubavi pprema Beogradu niti izolcionističkom politikom lažnih desničara. Naprotiv, pristupnim pregovorima Hrvatska mora biti angažirana i aktivna u transformaciji unutarnjih politika u Srbiji ako želimo izbjeći nove ratove i agresivne politike s istoka.

Pristupni pregovori su stoga povijesna prilika za eurpeizaciju zemlje koja nas je sedam desetljeća ugnjetavala u Jugoslaviji, a zatim barbarski napala početkom devedestih. Zato sam odmah prvog dana pregovora sa Srbijom uputio zastupničko pitanje povjereniku za proširenje Štefanu Fueleu i zatražio poštivanje Sporazuma o normalizaciji iz 1996. kojim se u članku 7. regulira i ratna odšteta. Zato sam aktivno sudjelovao u amandmanima u donošenju Rezolucije  Europskog parlamenta kojim se traži otvaranje Udbe u Beogradu kao i vojnih arhiva s ciljem rješavanja pitanja nestalih osoba. Zato sam na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta podsjetio kako je Europa zakazala devedesetih godina i zbog toga mora sada inzistirati na tome da se Srbija suoči i da definitivno odbaci agresorsku politiku Slobodana Miloševića. Takva bi trebala biti i službena politika Republike Hrvatske u svim europskim institucijama jer jedino katarza i istinska europeizacija Srbije može osigurati dugoročni mir i stabilnost u jugoistočnoj Europi.