Stjepan Radić dobio ulicu u Pragu
Hrvatski političar Stjepan Radić, koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio najveći promicatelj hrvatsko-čeških odnosa, dobio je ulicu sa svojim imenom u Pragu.
Odluku o tome donijelo je 15. svibnja 2018. Vijeće Grada Praga temeljem inicijative koju su još 2009. pokrenuli Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba i predstavnik češke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji Franjo Vondraček.
Prijedlog je u siječnju pred praškim Magistratom ponovno aktualizirala hrvatska veleposlanica u Češkoj Ines Troha i inicijativa je bila pozitivno primljena, što je i rezultiralo odlukom nadležnih vlasti, upravo u godini u kojoj se navršava 90. godišnjica Radićeve smrti. Kako stoji u odluci o kojoj je Hrvatsko-češko društvo obaviješteno u petak, Stjepan Radić bio je 'hrvatski domoljub, međuratni političar i popularizator češkog jezika, povijesti i kulture u Hrvatskoj'.
Novoizgrađena i dosad neimenovana ulica, čiji službeni naziv glasi ''Radićova'', nalazi se u praškom predjelu Břevnov, u Gradskoj četvrti Prag 6 u kojoj je smješteno hrvatsko veleposlanstvo, kao i crkva svetog Norberta u kojoj je Radić 1898. sklopio brak sa svojom suprugom, Pražankom Marijom Dvořákovom.
U toj je crkvi 2011., na inicijativu Hrvatsko-češkog društva i pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, postavljena spomen-ploča u Radićevu čast. Hrvatsko-češko društvo iniciralo je postavljanje još četiri spomen-obilježja posvećenih hrvatskim velikanima povezanima s Pragom: spomenik Nikoli Tesli te spomen-ploče u čast Vladimira Preloga, Andrije Mohorovičića i Josipa Jurja Strossmayera, a ove će godine biti postavljena i spomen-ploča u čast Augusta Šenoe.
- Nažalost, Češka se nikad nije Radiću za života odužila za njegov rad pa je imenovanje ulice s njegovim imenom u Pragu velika povijesna satisfakcija najvećem prijatelju i simpatizeru kojeg su Česi ikada imali na hrvatskim prostorima. Činjenica da se ujedno radi o jednoj od najvećih ličnosti hrvatske povijesti dovoljno govori koliko je Češka bila važna Hrvatima kao oslonac i primjer u vrijeme kad se i sama borila za samostalnost i slobodu. Radić je vrlo volio Prag kojeg je u svojim djelima i pismima gotovo uvijek nazivao Zlatnim Pragom - rekao je povjesničar i bohemist Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva.
Stjepan Radić s Češkom je bio povezan prije svega preko svoje supruge Čehinje koju je upoznao tijekom prava studija na Karlovom sveučilištu u Pragu, odakle je izbačen 1894. zbog političkog djelovanja.
Radić je u Pragu živio od 1899. do 1900. kada je djelovao kao novinar i publicist i družio se sa sveučilišnim profesorom Tomášom Masarykom, kasnijim utemeljiteljem i prvim predsjednikom Čehoslovačke.
- Radić se zalagao za preustroj Austro-Ugarske u Podunavski savez država i naroda, koji bi se trebao sastojati od pet država – češke, galicijske, ugarske, hrvatske i alpske, s time da bi Slaveni u međusobnoj komunikaciji trebali koristiti češki, koji bi bio i posrednički jezik sa središnjim državnim institucijama. Radićev stav je bio da se Slaveni samo zajednički mogu izboriti za promjene u monarhiji i to pod vodstvom Čeha kao najkulturnijeg i najnaprednijeg slavenskog naroda koji prednjači u slavenskoj uzajamnosti. Češki političari nisu podržali Radićev plan smatrajući ga neostvarivim - kaže Marijan Lipovac.
Radić je 1896. napisao i prve hrvatske priručnike za učenje češkog, ''Slovnicu i čitanku češkoga jezika'' i ''Rječnik češkoga jezika za Hrvate''. Ta su djela doživjela svoje drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje 1902. pod naslovom ''Češko-hrvatska slovnica s čitankom'' i s ''Češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom'', a treće izdanje 1911. pod naslovom ''Češka vježbenica za srednje i njima slične škole''.
Radi boljeg upoznavanja hrvatske javnosti s češkom poviješću i sadašnjošću, Radić je 1910. objavio knjigu ''Češki narod na početku XX. stoljeća'', a 1912. i rad ''Unutrašnje ili društveno uređenje češkoga naroda''. Značajno je i Radićevo djelo ''Djevojački svijet, izabrane pripoviesti čeških spisateljica'' iz 1902., kojim je želio potaknuti hrvatske žene da se poput Čehinja angažiraju u javnom životu, te prijevod romana Aloisa Jiráseka ''Pasoglavci'' ili ''Boj čeških graničara za seljačko pravo'' iz 1906.
Radić je toliko dobro naučio češki da je na njemu pisao i književna i publicistička djela pa ga je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo češkim književnikom.
Marija i Stjepan Radić svoje četvero djece su odgajali dvojezično i svi su kasnije dio školovanja proveli u Češkoj. Praški student bio je i Radićev nećak Pavle Radić čija supruga je također bila Čehinja.