Upravo tako učinila je devetnaestogodišnja ljepotica Klara (r. 1193. godine u Asizu), u trenutku kada su njezini roditelji plemići namjeravali udajom svoje kćeri još povećati bogatstvo i moć obitelji. U noći nedjelje Cvjetnice 1211. godine, ona je, oduševljena idejama sv. Franje Asiškoga, napustila lagodan život i jednostavno – pobjegla od kuće. U Porcijunkuli dočekao ju je sam Franjo i njegova prva subraća, obukli su je u dugu smeđu tuniku i uputili u samostan benedikti u Bastiju. Nakon petnaest dana prešla je u drugi samostan gdje joj se pridružila i sestra Janja, također pobjegla od kuće.

Nekoliko godina poslije, 1215., kad su se obiteljske strasti vjerojatno smirile, sv. Franjo smjestio Klaru i njezine sljedbenice uz crkvu sv. Damjana u Asizu. Tu je Klara postala poglavaricom družbe „siromašnih zatvorenih dama od San Damiana“, kojima je na čelu bila pune 42 godine, a koje su po njezinoj smrti prozvane „klarisama“. U toj družbi, koju je vodila s velikom ljubavlju i obzirnošću, na sasvim osobit način potvrdilo se da čovjek koji zbog Krista ostavlja rodnu obitelj i još više joj služi – jer su članicama Klarine družbe postale i njezina sestra Beatrice i njihova majka Ortolanal. I njih je privukla iskrenost ideala evanđeoskog siromaštva, što je Klara tako revno obdržavala, tako da ju je čak sv. Franjo morao obuzdavati i usmjeravati, braneći joj da spava na golom tlu i da ne jede gotovo ništa.

Uz to, Klarina je družba bila prava novost u ženskom redovništvu, jer je u prihvaćanju siromaštva išla do krajnjih granica. Ne samo da redovnice pojedinačno nisu posjedovale ništa, već i sama zajednica nije imala nikakva vlasništva. Uz takvu sveticu kakva je bila Klara, nije im ga ni trebalo. Jedna legenda tako svjedoči o čudu što ga je Klara učinila kad su Saraceni opsjedali samostan, želeći ga osvojiti. Iako već bolesna i nepokretna, sv. Klara je zatražila da je odnesu do ulaznih vrata. Sa sobom je ponijela posudu s posvećenim hostijama, i čim ih je pokazala osvajačima, oni su bacili oružje i razbježali se glavom bez obzira.

Zašto je papa Pio XII. proglasio sv. Klaru zaštitnicom televizije? Strogo kontemplativna redovnica iz 13. stoljeća, kad su se vijesti širile samo po glasnicima i po pismima, i dugo i naporno putovale na odredište – pa zaštitnica tako modernoga obavijesnoga sredstva kao što je televizija, koja pronosi vijesti o događajima po svemu svijetu čak i u istom času kad se ti događaji zbivaju?! Evo zašto.

Bilo je to na Božić 1252., nepunih devet mjeseci prije Klarine smrti (umrla je 12. kolovoza 1253., u dobi od 60 godina). Već je bolovala, nije mogla ustati iz postelje. Bila je noć. Sestre su pošle u crkvu na božićnu ponoćnu misu. Klara je u svojoj ćeliji ostala sama. I najednom začuje glasove misnih molitava i ugleda misno slavlje u bazilici sv. Franje u Asizu, nekoliko kilometara od svoga samostana. Klara je taj doživljaj osjetila kao nježni Božji znak utjehe i ohrabrenja u svojoj bolesti. Sedam stoljćea poslije, papa Pio XII. proglasio ju je, zbog toga milosnog događaja, zaštitnicom televizije.