Susret će se održavati 21. i 22. lipnja u Erbilu, u iračkom Kurdistanu, gdje je stotine tisuća kršćanskih izbjeglica iz Mosula i iz doline Ninive našlo utočište, bježeći 2014. godine pred nasiljem samozvane Islamske države.

Kaldejski patrijarh Sako istaknuo je kako će susret biti prigoda za raspravu o evangelizaciji i ulozi svećenika u zajednici te ističe žurnost da se obnovi poslanje Kaldejske Crkve i uloga klera u Iraku.

On se poziva na učenja sadržana u Evanđelju za humano, duhovno i nacionalno buđenje pred sadašnjim izazovima, rizicima i kušnjama.

- Irak je odavno zahvatila duboka kriza, ne samo politička, izazvana urušavanjem ustanova i krizom vlade, već i društvena i sigurnosna, s neprestanim atentatima u glavnom gradu i drugim krajevima države, u kojima ponajviše strada civilno stanovništvo. Kršćanska zajednica također proživljava duboku krizu, zaoštrenu egzodusom gotovo polovice stanovništva koje izvan države traži utočište – objavljeno je u  dokumentu.

Budućnost Kaldejske crkve ovisi u prvom redu o kakvoći njezina klera, a crkveni poglavari moraju osmisliti novi način upravljanja, formacije i izobrazbe, da se može odgovoriti na sadašnje probleme u Iraku i u dijaspori.

Patrijarh je spomenuo niz točaka za promišljanje pripremajući se za erbilski susret u lipnju: kako u nepredvidivim okolnostima živjeti zvanje i poslanje; kako svjedočiti Evanđelje, s radošću, nadom, odanošću i divljenjem; pokušati propovijedima pozitivno utjecati na srce i dušu vjernika; zašto se sve više vjernici pridružuju evangeličkim skupinama ako je ravnodušnost i napuštanje svećenika uzrok krize; potom inkulturacija, dijalog s nekršćanima te kako uskladiti pastoralno djelovanje s molitvom i meditacijom.

Kaldejski patrijarh podsjetio na evanđeoski poziv na ljubav i služenje, na skrb za najranjivije, te da svećenici uvijek budu znak nade za vjernike.

Potom je opomenuo one koji zlorabe vlast radi vlastitoga probitka jer to oštećuje Crkvu i potkopava njezine temelje. Patrijarh potiče sve kaldejske vjernike da gledaju Krista i da žive dosljednim kršćanskim životom.

Potaknuo je naposljetku svećenike da se ne smatraju nepogrješivima već da priznaju pogrješke i nastoje ih otkloniti, a ne tajiti. Pozvao je sve da se ozbiljno pripreme za susret, koji bi trebao učvrstiti zvanje i dati novi polet poslanju Crkve.