Uvijek je bio blizak siromašnima i progonjenima zbog čega se u 27 godina biskupstva suočava s brojnim progonima i pritiscima. Život je posvetio brizi oko jedinstva Crkve i skrbi za najpotrebnije. Siromašan, skroman i blag ušao je u nebo nakon bitke za Božju stvar koju je vodio cijeloga života.

Sveti Martin je prvi svetac koji nije bio mučenik. Rođen je kao sin rimskog vojnika u današnjoj Mađarskoj 315. godine. Protiv svoje volje postaje vojnik, prema očevoj  želji.  Iz tog vremena  postoji zgoda kada siromahu daje dio svog plašta jer kod sebe nije imao novaca. Iduće  je noći usnio Krista zaogrnuta njegovom polovicom plašta koji mu je rekao: "Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin". Nakon što je uspio izaći iz vojske, Martin  je najprije bio egzorcist i djeluje na području Panonije. Odlazi u Milano, gdje se žestoko borio protiv arijanske hereze koja niječe Kristovu istobitnost s Ocem. Martin biva protjeran iz Milana nakon čega se povlači u kontemplativni život. Godine 370. je posvećen za biskupa Turona. Htio je to izbjeći, pa se sakrio u prostoriju punu gusaka. Počele su gakati i tako otkrile Martinovo sklonište.

Martin je, za ono doba, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin svoju biskupsku  brigu posvetio selu i seljacima. Dobro je znao velike duhovne potrebe siromašnih za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova života bila je evangelizacija sela. A, da bi to mogao ostvariti, trebao je dobro pripremljene svećenike. U Marmoutieru, nedaleko od Toursa, otvorio je neku vrstu centra za odgoj budućih svećenika, koji bismo mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji, pa i u Europi. 

Posebnu je važnost polagao na zajednički život, pa je želio da i njegovi svećenici žive što je više moguće povezano, u zajednici, slično monasima, kojima je Martin ostavio svoju prvu ljubav. Osim toga, sveti je biskup znao da bez dolične naobrazbe nema uspjeha, pa je od svećenika tražio da vole pisanu riječ, posebno Sveto pismo. Zahtijevao je od njih da čitaju crkvene oce i tumače Božje riječi. Martina su posebno voljeli siromašni i odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati ljudi, koje je stalno opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je Martin doživio mnoga poniženja i vrijeđanja, čak su ga i klevetali. Ljudi su svetog biskupa cijenili i voljeli zbog neumorne aktivnosti, neutažive revnosti i nesebičnog života.

Umro je 8. studenoga 397. godine, kad je bio u posjetu jednom selu. Njegov sprovod, tri dana kasnije, bila je prava apoteoza odanosti i poštovanja. U povorci je stupao bezbrojan puk, seljaci i siromasi pokazali su da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica. 

Blagdan Sv. Martina, 11. studenoga, dugo je pratilo pučko veselje ne samo u nekim zemljama Europe već i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino! ("Mlado vino pije se na Svetog Martina!"). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina "krsti" mlado vino.  Taj dan, 11. studenoga, u srednjem vijeku bio je i veliki sajmeni dan kad su se izmirivali dugovi i sklapali posljednji poslovi uoči Adventa. Bio je to i početak tada uvriježenog zimskog posta pa i posljednja prilika za dobar zalogaj. Od tuda najvjerojatnije i običaj da se  Martinje najčešće slavi uz gusku.

Sveti Martin zaštitnik je Francuske u kojoj mu je posvećeno više od 3.600 crkava i kapelica.

Dugo vremena na Zapadu je Sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas. A, njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.

U nas su ga za zaštitnika uzeli Beli Manastir, Dugo Selo, Virje i čepinski Martinci. Neka mjesta poput Martinaca imaju nazive po Sv. Martinu kao Sveti Martin na Muri u Međimurju te Sumartin na Braču. Zaštitnik je i vinara i vinogradara te liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde, vojnika, konjanika, uzgajivača konja i gusaka, hotelijera i gostioničara. Slave ga i protestanti u Njemačkoj.

U likovnoj je umjetnosti obično prikazan katkad kao mladi konjanik, sam ili u društvu prosjaka kojeg je zaogrnuo polovicom svoga plašta, a katkad kao stariji biskup.

Izvor: Vesna Jurić Rukavina