Svjetski dan kazališta obilježava se od 1962. godine 27. ožujka, a taj datum odabrala je svjetska udruga za kazališnu umjetnost International Theatre Institute. Taj dan je prigoda da kazališni ljudi podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti stvaralaštva. Svake godine poruku piše jedan od istaknutih kazališnih umjetnika. Ove godine to je suvremeni poljski redatelj, Krzysztof Warlikowski, a običaj je da se širom svijeta ta poruka čita prije početka predstave.

„'Predaja pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proistječe iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom'- te riječi, koje je Kafka koristio govoreći o metamorfozama predaje o Prometeju, snažno pripisujem onome kakvo bi trebalo biti kazalište i takvo kazalište koje proistječe iz najdublje istine i koje svoj kraj traži u neobjašnjivom, iz dubine srca želim svim njegovim zaposlenicima, onima na sceni i onima u gledalištu“, istaknuo je Warlikowski.

Poruka se prevodi na više od 50 jezika pa tako i na hrvatski. Nacionalnu poruku ove je godine napisao Matko Raguž, glumac, redatelj i kazališni producent.

„Danas nam je potrebna tišina da mirno razmislimo tko smo, gdje smo i koja nam je svrha.
Zapitajmo se danas (i ne samo danas) o sebi, svom pozivu, svom utjecaju, svojim ostvarenim i neostvarenim snovima. Zapitajmo se što još učiniti da bi onima pokraj, oko i ispred nas bilo bolje, jer samo će tako i nama biti bolje.

Mi koji smo privilegirani suočiti ljude s njima samima, potaknuti ih na razmišljanje, zabaviti ih i nasmijati, rasplakati ih i oplemeniti, mi koji u svoje i njihovo ime imamo i pravo i zadaću postavljati pitanja onima koji imaju moć odluka, zapitajmo se kako ovo vrijeme učiniti podnošljivijim i svijet boljim u ovom okruženju buke (i halabuke) novih medija i društvenih mreža koje su postale lokalno-globalna pozornica.

Kazalište je jedno od posvećenih mjesta ove civilizacije, rijetko mjesto gdje nam pada duhovna 'mana s neba' i ako imamo sreće, ponekad ćemo iz njega izaći za poneku spoznaju duhovno bogatiji. Teatar je potreban kao utočište pred 'nedaćama svijeta', mjesto spoznaje, mjesto susreta ljudskih bića, mjesto katarze... I ne budimo sami sebi svrhom! Zapitajmo se zbog koga smo tu. I cijenimo svakoga tko nas je poželio gledati, jer bi bez njega naša umjetnost bila suvišna i nepotrebna“, poručio je Raguž.