Don Álvaro je bio pravi madrileño - za razliku od „provincijalca“ Escrive – a pokretu pristupa 1935. te 1944. biva zaređen za svećenika. U pripremi i tokom Drugog Vatikanskog koncila aktivno je sudjelovao u onom što je i danas moto Opusa Dei – opći poziv na svetost. U pripremnim dokumentima radio je na pojašnjavanju poslanju laika u Crkvi (jedna od najvećih novosti Koncila) a tokom koncilskih rasprava diskretno je uvelike pridonio u nastajanju dokumenta Presbyterorum ordinis – o službi i životu prezbitera. Još 1969. objavio je knjigu „Vjernici i laikat u Crkvi“ koja je imala odjeka u i novom Zakoniku kanonskog prava iz 1983. koji je vjernicima laicima daje bitno novu, aktivnu ulogu u životu Crkve kao Božjega naroda. Nakon smrti sv. Josemaríe, 1975. postaje drugi poglavar pokreta koji će pod njegovim vodstvom postati osobna prelatura (1982.) a on će biti ređen biskupom (1991.) od Ivana Pavla II. osobno. Utemeljio je (1985.) Papinsko sveučilište Svetoga Križa, teološkog središta prelature u Rimu. Kako prelati Opusa Dei ostaju doživotno na toj funkciji (po uzoru na Papu i generalnog poglavara Družbe Isusove) msgr. Álvaro ostao je na toj službi do smrti 1994. Časnim slugom Božjim je proglašen od Benedikta XVI. 2012.

Evo na kraju i nekoliko osnovnih informacija o Opusu Dei. U zadnjih desetak godina broj stalnih članova kreće se oko 90 000 tisuća. Od toga je 98 posto laika (većinom oženjenih dok neki žive u muškim ili ženskim, međusobno strogo odijeljenim, zajednicama u celibatu) te 2 posto svećenika. Prelaturi je pridružena i Svećeničko društvo Svetoga Križa (broji oko 4000 članova) koji promiče svetost dijecezanskog klera, te svi oni koji surađuju na različitim poslanjima Prelature, (otvoreno i ne-katolicima) jednostavno nazvani Suradnici.