Budući da ćemo krajem svibnja glasovati za novi saziv EU parlamenta te da civilizacijski izazovi mobiliziraju Europljane kao nikada prije, željeli smo saznati kako funkcioniraju institucije i razvikani lobiji.

Biti kršćanin i baviti se lobiranjem, biti u aktivizmu… Ide li to skupa?

Sophia Kuby: Suočeni smo s velikim civilizacijskim izazovima koji nas ponekad nadilaze: urušavanje obitelji na mnogim razinama, zabrinjavajući porast ograničavanja slobode savjesti, nepriznavanje istih životnih prava za sve.  Kako kršćanin može odgovoriti na sve te izazove? Treba li se boriti ili se okupljati na molitvu? Postoji svojevrsna bojazan od borbenog govora, ali nije li to pravi odgovor u trenutku kada se nalazimo usred velike kulturološke bitke na svim razinama? Ukoliko postoji istinska bojazan, tada je ona povezana s napašću onoga što se naziva „politička teologija“, tj. uvjerenje da svijet možemo spasiti svojim silama.  Za nas kršćane to je uvijek bilo krivovjerje koje trebamo izbjegavati jer time ne svjedočimo Boga koji pobijedio i spasio svijet. S druge strane, pozvani smo biti prisutni u svijetu i raditi na opće dobro.  A ta zadaća nužno uključuje i političku dimenziju. Ne lobiramo dakle za naše vlastite ciljeve i time se bitno razlikujemo od klasičnog lobiranja koju čini neka banka ili korporacija. Nasuprot tome mi radimo na slobodi savjesti za sve, pravednom društvu za sve, temeljnim pravima za sve – uključujući i naše protivnike. Ne branimo interese neke posebne zajednice i nemamo nikakav poseban interes koji bismo trebali braniti.

Što je European Dignity Watch i zašto ste ga osnovali?

SK: Naša nevladina organizacija sa sjedištem u Buxellesu utemeljena je prije četiri godine. Osnovna je na traženje mnogih građana i nevladinih organizacija, gotovo iz cijele Europe, svih onih koji su shvatili da na globalna pitanja više ne možemo  odgovarati samo s našeg, lokalnog gledišta. Mi radimo na tri velika područja: sloboda savjesti, brak i obitelj te dostojanstvo ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Ta pitanja prelaze nacionalne granice, iako na razini pojedine zemlje možemo govoriti o nijansama. Spremni smo na suradnju u smislu prenošenja i pojašnjavanja u pojedinoj zemlji onoga što se događa na europskoj razini. Strukture su doista složene,  a različite mreže vrlo specifične.  Zbog toga smo se odlučili biti na licu mjesta cijelo vrijeme da bismo mogli biti stalni promatrači i imati direktnu političku analizu. To je baza za daljnji rad kroz tri specifične mreže: ona za građane koji mogu postati članovi našeg „Europskog izvještaja“ („Rapport européen“), onog nevladinih organizacija u Europi i izvan nje te mreže europskih novinara.  Ne treba kukati kada novine zauzmu neki prilično isključiv stav, a mi se nismo potrudili da se čuje i naša strana! Novinari sve više i više preuzimaju i naše analize. Kada informiramo građane prije svega ih pozivamo na suradnju. Zato i polazimo od mreže građana koji su za nas „multiplikatori“ informacija prenoseći ih do svojih lokalnih mreža. Naprimjer, mi stojimo iza dobrog dijela rada oko analiziranja i širenja informacija o europskim izvještajima Esrela i Lunacek.

Imate li direktan pristup europskim institucijama?

SK:  Akreditirani smo pri Europskom parlamentu i drugim tijelima EU kao npr. pri Agenciji za temeljna prava, surađujemo s Europskom komisijom i s Vijećem Europe ukoliko se radi o nečemu važnom.  Naš svakodnevni posao sastoji se u praćenju na dnevnoj bazi ovih institucija i u čestom kontaktu sa zastupnicima i dužnosnicima.

Kako je konkretno organiziran Vaš rad s institucijama?

SK: Akreditacija pri Parlamentu omogućava nam pristup gotovo svim dokumentima, plenumima i radnim grupama.  Aktivno djelujemo u nekim od tih grupa te direktno surađujemo sa zastupnicima dostavljajući im naše argumente i analize.

Koliko je europskih zastupnika otvoreno za ideje koje zastupate?

SK: Otprilike 10% njih vrlo je otvoreno, dok ih je 10% vrlo neprijateljski nastrojeno. Ostalih 80%  su oni kojima se osobito obraćamo nastojeći probuditi njihovu savjesti i otvoriti im oči za probleme ili mogućnosti koje se otvaraju i koje oni ne vide, ponekad bez svoje krivnje. Druga je pak stvar Komisija koja ima ulogu vlade, ali nema transparentnost. Ne možemo ići na sve sastanke, ali prednost je već direktan kontakt. Zapravo, ne radi se o tome da mobiliziramo većinu, nego da budemo u kontaktu s osobom zaduženom za određeni predmet i koja sastavlja tekst koji će biti proslijeđen Parlamentu. Bitno je naći dobar kontakt jer se radi o velikoj instituciji u kojoj nije uvijek lako slijediti vlastiti put. Ali kada je jednom kontakt uspostavljen počinju se događati prave stvari. Tada mi počinjemo dostavljati neophodne argumente, brojke, statistike i stvarnu situaciju.

Koje mjesto zauzimaju katoličke nevladine organizacije?

SK: Naš NGO je nekonfesionalan, ali s kršćanskim nadahnućem. Mi ne skrivamo kršćansku viziju čovjeka. U svakom slučaju, čim danas govorite o „slobodi savjesti“ ili „ljudskom dostojanstvu“ odmah vas svrstavaju u katolike… Pa ipak, odlučili smo ostati nekonfesionalni. Želimo Bruxellesu pokazati da postoje građani koji su zaista zabrinuti glede pojedinih mjera koje diraju u slobodu i dostojanstvo i u kojima se želimo angažirati. Opasnost je živjeti u nekoj vrsti kršćanskog geta u kojem i sami možemo djelovati jer se čini lakše kada smo među svojima. Ali to nije naš poziv! Treba izaći, angažirati se, tražiti dijalog, čak i raspravu, komunicirati baš zbog toga što se čini da je svijet izgubio temelje čovječnosti i društvenosti. Ne koristimo teološke argumente, već one antropološke, pravne i filozofske.  Neprestano podsjećamo na princip supsidijarnosti, ponavljajući koje su kompetencije Unije, a koja prava treba ostaviti pojedinim državama.  

S kakvim se snagama sada suočavate? Možete li se ravnopravno nositi s njima?

SK: Postoji stvarni nerazmjer između nas i njih. Strukture našeg ureda vrlo su skromne, radi se o najviše dvije do tri osobe. Ne raspolažemo s velikom financijskom pomoći iz javnog sektora kao što je slučaj kod nekih naših protivnika. Nama nasuprot stoji prilično stabilna koalicija triju snaga. Ponajprije LGBT lobi koji je izuzetno snažan jer je do 70% financiran iz javnog novca Europske unije te nekih vlada (posebno Nizozemske i Engleske). Zatim lobi podržavatelja pobačaja, također snažan, jer iza sebe ima profitabilne organizacije kao što su International Planned Parenthood ili Marie Stopes International koja zarađuju stotine milijuna eura godišnje. Konačno tu je lobi koji okuplja humaniste, ateiste i slobodne zidare (masone).

Koje su vam glavne preokupacije i prioriteti ovoga trenutka?

SK: Sve što se tiče jednakosti i anti-diskriminacije ovoga je trenutka izvor mnogih negativnih sekundarnih posljedica za temeljna prava. Sve više i više susrećemo se s potpuno izobličenim razumijevanjem pojma jednakosti. Želi se uspostaviti jednakost rezultata i ta jednakost mora biti apsolutna. Ali to je nemoguće, a cijena za to je uvijek sloboda. To je uvreda za čovjeka kao takvog jer, ako smo jednaki u dostojanstvu, nismo ni u jednom drugom pogledu. Svatko je jedinstven, ima svoje prioritete, svoje mogućnosti i posljedično, različite rezultate. Osim toga, ta vizija potpune jednakosti otkiva krivu viziju društvenog života. Zakon treba zaštititi najslabije, treba štititi osnovne potrebe najranjivijih, a ne osobne želje pojedinaca. Samo tako jedno društvo može živjeti zajedno. Svi zakoni koji idu za jačanjem ove krive jednakosti pokazuju do koje smo mjere sve više spremni, i to izričito, žrtvovati slobodu drugoga.  

Imate li za to konkretne primjere?

SK: To je, na primjer, vidljivo u Sjedinjenim Državama – a mi u Europi slijedimo isti put – u ovom trenutku dvije osobe su optužene na sudu jer su željele djelovati u skladu sa svojom savješću i bez da bi time izazivale neku ozbiljnu štetu. Jedan slastičar koji je odbio napraviti svadbenu tortu za jedan istospolni par i jedan cvjećar koji nije želio napraviti cvjetne dekoracije na jednom homoseksualnom vjenčanju. Obojica se sada nalaze pred sudom uz rizik zatvaranja svojih obrta. Kod nas, sve više presuda na Europskom sudu ide u tom smjeru. U Engleskoj su sve katoličke ustanove za usvajanje bile prisiljene na zatvaranje jer su se protivile tome da povjere dijete homoseksualnom paru. To nam pokazuje da osobna razina prisiljava građane na djelovanje suprotno njihovoj savjesti te da na institucionalnoj razini sve manje priznaje osnovno pravo udruga na nasljedovanje kršćanskog identiteta. Zar zaista želimo završiti na sudu jer ne želimo napraviti kolač za nekoga? To je u suprotnosti s cijelim našim društvenim životom! A lobiji koji pritišću europsko zakonodavstvo više se i ne skrivaju: da, oni žele oduzeti slobodu svima koji se protive njihovoj viziji društva.

To je ono što sugerira izvješće Lunacek, na primjer.

SK: Izvještaj to dobro pokazuje – stvara se jednakost za LGBT osobe, ali se konačno završava na nejednakosti s obzirom na cijelo društvo. Taj izvještaj daje privilegije određenim grupama zbog njihove seksualne orijentacije ignorirajući zaštitu temeljnih prava svakog građanina, bez razlike.  To se protivi samoj biti ljudskih prava. Temeljna prava se odnose na sve, ona su univerzalna i ne mogu biti uvjetovana ovakvim ili onakvim načinom života.  Takvo zakonodavstvo vodi ka puno većoj nejednakosti, novoj diskriminaciji svih onih koji razumski žele slijediti svoju savjest. To je bolest za koju se treba naći lijeka. Još uvijek postoji velik strah kod zastupnika u suočavanju s takvim problemima jer se smatra da kada se suprotstavljaš takvoj vrsti zakona ideš protiv jednakosti. No, mi smo prvi koji će potvrditi da ukoliko postoji konkretna nepravda, stvarna diskriminacija (koje treba i dokazati), onda se protiv toga treba i boriti. Međutim, možemo li nekoga prisiljavati zakonima i kaznenim sankcijama? Samo onda ako je to proporcionalno šteti koja se nanosi i ukoliko nema drugih, manje represivnih mjera koji bi se mogle primijeniti. Na primjer, kampanje i političke mjere koje žele povećati toleranciju u pojedinim područjima. Odgovor ne može biti u antidiskriminacijskim zakonima čija je logika duboko utopistička. A kao što znamo, utopije su nedjelotvorne.

Ali protiv Estrele ste izvojevali pobjedu!

SK: Da. Iza te odluke bio je cijeli lobi koji podržava pobačaj. Ta rezolucija duboko je zanijekala kompletno ljudsko dostojanstvo. Taj njihov neuspjeh imao je po njima i svoju povijest. Nisu to očekivali i bili su vrlo zbunjeni. Već 20 godina ti lobiji utvrđuju svoj smjer čineći što im je drago bez pravog otpora. Prvi su put bili suočeni sa znatnim porastom ljudi koji su se mobilizirali, a oni zapravo nisu  znali odakle to dolazi. Na tome izvještaju radili smo pet mjeseci, kroz četiri mjeseca borili smo se iza kulisa, nastojeći ga maknuti iz dnevnoga reda. Javna kampanja trajala je tek mjesec dana…

Kako doživljavate poraze, a kako pobjede?

SK: Kako vrijeme prolazi učimo – a to je važno – da činimo ono što možemo, da je važno biti prisutan u tome sustavu i biti glas koji se bori za zajedničko dobro, slobodu i dostojanstvo svake osobe, ali i da ne treba povjerovati kako mi sami možemo spasiti svijet. Kada bi to bilo tako, svijet bi nam se srušio pri najmanjem neuspjehu ili bi naprotiv bili pobjednici nakon prvog uspjeha. Ali ni jedno ni drugo nije realnost. Da, Estrela je bio veliki uspjeh. Simbolična snaga bila je važna, ali ako se stvari sagledaju na globalnoj razini, onda se vidi da je to bio tek mali događaj. Treba nastaviti.

U čemu nadolazeći europski izbori mogu promijeniti stvari?

SK: S naše točke gledišta vidimo da se stvari već mijenjaju. Istinsko kulturološko osvješćivanje već je prisutno kako na zapadu tako i na istoku: Hrvatska i Mađarska stavile su u ustav brak kao zajednicu muškarca i žene, u drugim europskim zemljama postoji mobilizacija u istom smjeru, Španjolska povlači pravo na pobačaj, a Poljska je bila vrlo blizu tome da ograniči zakoniti pobačaj na striktni minimum. Ako to i izgleda minorno, nije li papa Benedikt XVI. govorio o „kreativnoj manjini“? Obnove su uvijek dolazile od manjine, od karizmatičnih pojedinaca koji mogu mobilizirati druge. To je ono što se danas osjeća i ja sam uvjerena da ćemo nešto od toga vidjeti i na izborima. Parlament će bez sumnje biti desnije orijentiran, možda i više euroskeptičan. Može se biti za ili protiv takve promjene, ali vjerujem da će nam se pružiti nove mogućnosti i otvorena vrata za ono što zastupamo. Nadamo da življim i aktualnijim raspravama. Treba prigrliti sve koji mogu sudjelovati u pravim raspravama o temeljima Europe jer pitanje koje si građani postavljaju jest: „Ma kamo zapravo ide ta Europa? Je li baš to ono što nam može pomoći?“ Nije da ovo ide ka euroskepticizmu, nego pokazuje da postoji jedan kritički nastrojen duh, a toga smo zapravo potrebni. Ako smo svjesni ove kulturološke rasprave, treba ići glasovati. Treba biti obaviješten o kandidatima, smatrati svojom ozbiljnom zadaćom informirati se i imati kontakt s kandidatima. Zašto ih ne bismo i propitali glede njihovih uvjerenja i vrijednosti prije nego što glasujemo? Ako smo kritični, onda treba ići i glasovati.

Izvor: http://www.ilestvivant.com/2014/05/2809/au-coeur-des-lobbys-europeens-vous-etes-euro-critiques-alors-votez/