Današnja nam čitanja donose dvije slike: anđeo i dijete. Bog je postavio pokraj nas anđela koji nas čuva: „Ako od nas povjeruje da može hoditi sam, griješi“, može pasti „u veliku grešku koju zovemo oholost: vjerovati da smo veliki“, samodostatni. Isus uči svoje apostole da budu kao djeca (Mt 18,1-5.10). „Učenici su se svađali o tome tko je najveći među njima: to je bio unutarnji razdor… karijerizam, zar ne? Ovi, koji su bili prvi biskupi, bili su u kušnji karijerizma. 'Ja želim postati veći od tebe…' Prvi biskupi nam time nisu dali dobar primjer, no to je stvarnost. A Isus ih uči pravom stavu“, stavu djece: „krotkost, potreba za savjetom, potreba za pomoći, jer dijete je znak potrebe, znak krotkosti koja je potrebna da bi se išlo naprijed… Ovo je put. A ne – tko je veći“. Oni koji su bliži stavu djeteta, bliži su „kontemplaciji Oca“. Slušaju otvorenog i krotkog srca anđela čuvara:

„Svi mi, prema tradiciji Crkve, sa sobom imamo anđela, koji nas čuva i čini da osjećamo stvari. Koliko smo puta čuli: 'Ovo bi trebao napraviti tako… ovo ne valja… pazi…': puno puta! To je glas ovog našeg suputnika. Biti siguran da će nas on svojim savjetima dovesti do kraja životnog puta, te stoga slušati njegov glas, ne buniti se… Jer pobuna, želja za samostalnošću tinja u svima: to je oholost, ista ona Adamova oholost iz Rajskog vrta. Nemoj se buniti: slijedi njegove savjete“.

Nitko ne hodi sam, i nitko od nas ne može misliti da je sam, nastavlja Papa, jer ovaj je suputnik uvijek prisutan.

„A kad ne želimo slušati njegov savjet, njegov glas, kao da mu kažemo 'Odlazi!'. Potjerati suputnika je opasno jer niti jedan čovjek, niti jedna žena, ne može sam sebi biti savjetnik. Ja mogu savjetovati nekog drugog, ali ne samog sebe. Savjetuje me Duh Sveti, savjetuje me anđeo. Toga smo potrebni. To nije neka maštovita nauka: ne, to je stvarnost. Isus je to rekao, Bog je to rekao: 'Šaljem pred tobom anđela, da te čuva, da te prati, da ne pogriješiš“.

Papa Franjo ovako zaključuje homiliju: „Postavio bih danas pitanje: u kakvom sam odnosu sa svojim anđelom čuvarom? Slušam li ga? Zaželim li mu dobar dan, ujutro? Govorim li mu: 'Čuvaj me u snu?'. Razgovaram li s njime? Tražim li od njega savjet? On je uz mene. Danas si možemo odgovoriti na ovo pitanje, svatko za sebe: kakav je moj odnos s anđelom kojeg je Gospodin poslao da me čuva i prati na putu, i koji uvijek gleda lice Oca koji je na nebesima“ (Izl 23,20).

Izvor: it.radiovaticana.va