Gospodin od nas traži da budemo strpljivi i besprijekorni, hodeći uvijek Njegovim putem, središnja je misao homilije koju je papa Franjo izrekao tijekom jutrošnje sv. mise u Kući sv. Marte. Papa je istaknuo kako Gospodin uvijek sam odabire način na koji će ući u naš život, zato se od nas traži da budemo strpljivi, jer nije nam uvijek dano da vidimo i shvatimo. Na misi su prisustvovali djelatnici vatikanskog Odjela za sanitet i čistoću i njihov ravnatelj, Patrizio Polisca.

Gospodin polako ulazi u Abrahamov život: već mu je 99 godina kad mu Gospodin obećaje sina. No u život gubavca, koji ga moli ozdravljenje, Gospodin ulazi odmah: Isus sluša njegovu molitvu, dodiruje ga – i događa se čudo. Papa Franjo polazi od prvog čitanja (Postanak 17,1.9-10.15-22) i od današnjeg Evanđelja (Matej 8,1-4), pokazujući kako Gospodin ulazi „u naš život, u život svojeg naroda“. Abraham i gubavac dvije su različite priče, jer kad Gospodin ulazi u ljudski život ne čini to uvijek na isti način. „Ne postoji jedinstveni protokol Božjeg djelovanja u našem životu. Ne postoji. Jednom će to Gospodin učiniti na jedan način, drugi put drugačije“, ali uvijek će doći. „Uvijek dolazi do susreta između nas i Gospodina“, rekao je Papa.

„Gospodin uvijek bira svoj način ulaska u naš život. Često to čini toliko sporo, da je naše strpljenje na kušnji: 'Gospodine, kada?' I molimo, molimo… a ne dolazi do njegove intervencije u naš život. K tomu, Božja obećanja su toliko velika – da postajemo nepovjerljivi, pomalo skeptični, te se kao Abraham potajice smijemo… Prvo čitanje kaže kako je Abraham sakrio lice nasmijavši se, pomalo sumnjičavo: 'Kako ću ja, skoro stogodišnjak, roditi dijete, i kako će moja žena u devedesetoj godini roditi?'“  

Istu će nevjericu pokazati i Sara, kod hrasta u Mamri, kad tri gosta, tri anđela, reknu isto Abrahamu. „Kako često postajemo nestrpljivi ili skeptični kad Gospodin ne dolazi, ne učini čudo, i ne čini ono što mi želimo da On učini“, razmišlja Papa.

No, ne čini to, sumnjičavima ne može to učiniti: „Gospodin si uzima vremena. Ali i On, u tom odnosu s nama, pokazuje veliko strpljenje. Ne traži se strpljenje samo od nas: On je strpljiv! On čeka nas! I čeka nas do kraja života. Sjetimo se dobrog razbojnika koji je na kraju, na samom kraju priznao Boga. Gospodin hodi s nama, i često se ne da vidjeti, kao u slučaju učenika u Emmausu. Gospodin je uključen u naš život – to je sigurno! – ali nerijetko ga ne vidimo. Taj odnos od nas traži strpljenje. Ali Gospodin, koji hodi s nama, On ima puno strpljenja s nama“.

Papa je usmjerio svoje misli upravo na misterij Božje strpljivosti, misterij strpljivog Boga koji nas prati na životnom putu. Ponekad „stvari postanu mračne, tama sve obavija do te mjere da usred svojih teškoća poželimo sići s svojega Križa. Točno taj trenutak: najtamniji dio doći, tren prije samog svitanja. I uvijek kad odabiremo sići sa svojega Križa – činimo to baš pet minuta prije oslobođenja, u trenutku najveće nestrpljivosti“.

„Isus na Križu čuje kako ga izazivaju: 'Siđi, siđi! Dođi!' Strpljivost do kraja, jer On je strpljiv s nama. On uvijek ulazi u čovjekov život, uključen je u naš život, ali Bog djeluje na svoj način i u svoje vrijeme: kad On misli da je najbolje. A nama kaže samo ono što je govorio Abrahamu: 'Mojim hodi putem i budi neporočan', budi besprijekoran, to je prava riječ. Hodaj u mojoj prisutnosti i trudi se biti besprijekoran. To je put s Gospodinom i On na njemu djeluje, ali moramo čekati taj trenutak, hodeći uvijek Njegovim putem i trudeći se biti besprijekorni. Zamolimo tu milost od Gospodina: uvijek hoditi Njegovim putem trudeći se biti besprijekorni.“

Izvor: It.radiovaticana.va
Prevela i prilagodila: Anđela Jeličić