Kralj David bježi jer ga je sin Abšalom izdao (2 Sam 15,13-14.30; 16,5-13). Papa Franjo je usredotočio svoju homiliju na današnje prvo čitanje, na priču o velikoj izdaji i njenim posljedicama. David je tužan, jer je i narod stao na stranu sina, a protiv kralja. I osjeća se „kao da mu je sin umro“. Kako David reagira na sinovljevu izdaju? Odgovarajući na to pitanje, Papa izdvaja tri Davidova stava. Prije svega, David kao vladar, prihvaća stvarnost takvom kakva jest, zna da će rat biti jako težak, s puno poginulih. Stoga, odlučuje se ne ubijati svoj narod. Mogao se boriti u Jeruzalemu protiv vojske vlastitog sina, no radije odabire ne uništavati Jeruzalem.

„David, kako bi se obranio – ne koristi ni Boga ni narod, što znači da ovaj kralj ljubi i Boga i narod. On je grešni kralj, poznata nam je njegova priča, no istovremeno radi se o kralju koji je puno ljubio. Bio je jako vezan uz svojega Boga i uz svoj narod, te ne upotrebljava za svoju obranu ni Boga ni narod. U trenucima očaja čovjek ne bira sredstva da se obrani, te se može dogoditi da jednostavno iskoristi Boga i da iskoristi narod. David to ne čini, njegov prvi stav je: ne upotrijebiti Boga i ne iskoristiti narod“.

David odabire bijeg. Njegov drugi stav je „pokajanje“. Penje se Maslinskom gorom, plačući, pokrivene glave i bosonog. I svi su ljudi u njegovoj pratnji također pokrili glavu i hodajući plakali. To je doista bio pokornički hod. Možda je, razmatra Papa, David u svom srcu razmišljao o svojim brojnim počinjenim grijesima, znajući da nije nevin. Svjestan je također i nepravde koja mu je učinjena, no priznaje da sam nije svet i odabire pokoru.

„Njegov uspon podsjeća nas na Isusov bolni uspon, također bosih nogu, s križem na goru. Pokornički stav. David priznaje da je u koroti i plače. A mi, kad nam se nešto sličnoga dogodi u životu, uvijek instinktivno tražimo načina da se opravdamo. David se ne opravdava, on je realist, pokušava spasiti Kovčeg saveza, svoj narod, te putem čini pokoru. On je velik: veliki grešnik ali i veliki svetac. Kako je moguće da to dvoje ide zajedno… to samo Bog zna!“.

Putem, nadodaje Papa, pojavljuje se još jedan lik: Šimej, koji se kamenjem nabacuje na Davida i na njegove sluge. On je neprijatelj koji proklinje Davida. Jedan od kraljevih prijatelja želi ubiti tog nesretnika, tog „mrtvog psa“ (2 Sam 16,7). No David ga zaustavlja, „umjesto osvete i uvreda, David odabire povjerenje u Boga“. Štoviše, dopušta da ga Šimej proklinje, jer „to mu je naredio Gospodin“. Te dodaje: „On uvijek zna sve što se događa. Gospodin to dozvoljava“. Možda će, razmišlja David, Gospodin pogledati na moju nevolju i uzvratiti mi dobrom za današnje prokletstvo.

Treći Davidov stav je povjerenje u Gospodina. Davidovo ponašanje, ističe Papa, može pomoći i nama, jer svi mi tijekom života prolazimo kroz kušnje i tamu. Evo dakle, tri Davidova stava, „ne trgovati Bogom i svojom pripadnošću, prihvatiti pokoru i plakati nad svojim pogreškama, ne istjerivati pravdu svojim rukama, već prepustiti se Bogu. „Lijepo je to čuti i vidjeti, tri stava: čovjek koji ljubi Boga i svoj narod i ne trguje s njime, čovjek koji je svjestan da je grešnik te čini pokoru, čovjek koji je siguran u svog Boga i povjerava se Njemu. David je svet, i mi ga slavimo kao svetog. Zamolimo ga da nas pouči takvom stavu u teškim životnim trenucima“, zaključio je Papa Franjo.