Crkva je pozvana poput sv. Ivana Krstitelja naviještati Božju riječ sve do mučeništva, istaknuo je papa Franjo tijekom današnje mise u Kući sv. Marte, na svetkovinu rođenja Svetog Ivana Krstitelja, naglasivši kako Crkva nikad ne smije uzimati ništa za sebe, već uvijek biti u službi Evanđelja.

Na misi, na kojoj je koncelebrirao kardinal Gianfranco Ravasi, sudjelovali su svećenici i suradnici Papinskog savjeta za kulturu, djelatnici Papinske komisije za Sakralnu Arheologiju, te djelatnici Vatikanskog Filatelističkog i Numizmatičkog ureda.

Papa je započeo homiliju čestitavši imendan svima koji ga danas slave. Lik Ivana Krstitelja nije uvijek jednostavno shvatiti, rekao je Papa. „Razmišljajući o njegovom životu – vidimo da je prorok, čovjek koji je isprva bio velik, da bi završio kao jadnik“. Tko je dakle Ivan? Papa kaže kako Ivan sam objašnjava: „Ja sam glas, glas u pustinji“, ali „on je glas bez Riječi, jer on nije Riječ, on je onaj drugi“. Evo dakle u čemu je Ivanova tajna: „on nikada ne postaje gospodar Riječi“, Ivan je „onaj koji ukazuje, onaj koji pokazuje“. „Smisao Ivanova života jest pokazati na Drugoga“. Papa Franjo ističe kako je zadivljen činjenicom da Crkva slavi Ivan Krstitelja u ovo doba godine, kad su dani puno duži, najduži u godini, „imaju najviše svjetla“. „Doista, Ivan je bio čovjek svjetla, donosio je svjetlo, ali nije on bio svjetlo, već samo odraz“. Ivan je „baš poput mjeseca“, jer kad je Isus počeo propovijedati, Ivanova se svjetlost počela smanjivati i zalaziti“. „Glas, a ne Riječ. Svjetlo – ali ne vlastito“, rekao je Papa.

„Ivan kao da nije ništa. To je Ivanov poziv – smanjivati se (Ivan 3,30). Kontemplirajući nad životom ovog čovjeka, tako velikog i moćnog – da su svi vjerovali da je on Mesija, kontempliramo nad životom koji se unizio sve do mraka tamnice, kontempliramo veliko otajstvo. Nije nam poznato kako su tekli posljednji Ivanovi dani. Ne znamo to. Znamo jedino da je bio ubijen, da je njegova glava donesena na pladnju kao veliki dar jedne plesačice jednoj preljubnici. Vjerujem da se niže ne može pasti. Takav je bio Ivanov kraj.“

U tamnici, nastavlja Papa, Ivan prolazi kroz sumnje i muke te šalje svoje učenike Isusu kako bi ga upitali: „Jesi li to Ti, ili drugog da čekamo?“. Njegov život obavija istinska tama i bol. Ničega nije bio pošteđen, rekao je papa dodavši: „Ivanov me lik potiče da intenzivno razmišljam o Crkvi“.
„Crkva postoji da bi naviještala, kako bi bila glas Riječi, glas svojeg zaručnika, koji jest Riječ. Crkva postoji kako bi naviještala tu Riječ, sve do mučeništva. Mučeništva od ruke oholih, najoholijih na Zemlji. Ivan se mogao držati važnim, mogao je govoriti o sebi. Ali nije, pokazujući na Drugog, smatrao je sebe glasom, a ne Riječju. Ivanova tajna. Zašto je Ivan svet, bez grijeha? Zato što nikada nije istinu smatrao vlastitom. Nije htio biti ideolog. To je čovjek koji se odrekao sam sebe, kako bi Riječ rasla. A mi, kao Crkva, možemo moliti milost da ne postanemo ideologizirana Crkva...“

Crkva mora osluškivati Isusovu Riječ, i postati njezin glas, hrabro je naviještajući. „To je Crkva bez ideologija, bez vlastitog života: Crkva je otajstvo mjeseca, ona prima svjetlost svojeg Zaručnika i smanjuje se kako bi On rastao“.

„Takav primjer nam danas daje Ivan, primjer za nas i za Crkvu, kako bi Crkva uvijek bila službenica Riječi nikada ne tražeći ništa za sebe. Danas smo molili za  milost radosti, molili smo Gospodina da Crkvu učini radosnom u služenju Riječi, da postane glas Riječi, bez vlastitih ideja, bez privatiziranja Evanđelja, da postane Crkva-glas što ukazuje na Riječ, sve do mučeništva. Tako neka bude!“

Izvor: it.radiovaticana.va
Prevela i prilagodila: Anđela Jeličić