„Brak između krštenog muškarca i krštene žene sakrament je koji se odnosi na osobnu, društvenu i povijesnu stvarnost čovjeka“, tako započinje članak nadbiskupa Gerharda Ludwiga Müllera, pročelnika Zbora za nauk vjere, objavljen u vatikanskom dnevniku 'L'Osservatore Romano', koji vrlo detaljno podsjeća na glavne crkvene dokumente o toj temi.

Počevši od Markova, Matejeva i Lukina evanđelja, shvaća se da je sporazum koji intimno i uzajamno povezuje dvoje supružnika, ustanovio sâm Bog, kao znak saveza između Krista i Crkve.

„I crkveni su oci, kao i Tridentski sabor, odbacili rastavu i drugi brak, isključujući, dakle, pristup sakramentima rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba. I ne samo to: poznavatelji su kanonskog prava uvijek govorili o „zloporabnoj praksi“ u odnosu na običaj Istočne Crkve koja dopušta rastavu na temelju „pastoralne milosti“ za teške slučajeve, i tako otvara put drugomu ili trećem braku. Riječ je o ekumenskom pitanju koje ne treba podcjenjivati“, objasnio je nadbiskup.

„Pastoralna konstitucija 'Gaudium et Spes', rezultat Drugog vatikanskog sabora, još jednom ističe da je brak trajna ustanova utemeljena po božanskom pravu i neovisna o ljudskoj samovolji, te njegova nerazrješivost upravo po sakramentu postaje slika Božje ljubavi prema njegovu narodu, i neopozive Kristove vjernosti Crkvi“, istaknuo je nadbiskup Müller.

U novije doba, dostatno je spomenuti apostolske pobudnice 'Familiaris Consortio' bl. Ivana Pavla II. iz 1981., i 'Sacramentum Caritatis' Benedikta XVI. iz 2007. godine, kao i pismo koje je 1994. godine objavio Zbor za nauk vjere, ili pak zaključnu poruku sa Sinode 2012. godine o novoj evangelizaciji. U tim se dokumentima uglavnom ističe da rastavljeni i ponovno vjenčani vjernici ne mogu primiti Euharistiju, jer je njihovo stanje u kojem žive u opreci s jedinstvom ljubavi između Krista i Crkve označenim samim euharistijskim činom.

„Druga zajednička točka dokumenata Učiteljstva jest poticaj na pastoralno praćenje rastavljenih i ponovno vjenčanih, kako bi shvatili da prema njima nema nikakve diskriminacije, nego je samo riječ o potpunoj vjernosti Kristovoj volji“, napomenuo je nadbiskup.

Ističe važnost utvrđivanja valjanosti braka, u dobu poput ovog suvremenog koje je u opreci s kršćanskim shvaćanjem tog sakramenta.

„Tamo gdje nije moguće ustanoviti ništavnost braka, moguće je odrješenje i sveta Pričest, ako supružnici žive zajedno kao prijatelji, kao brat i sestra. Blagoslivljanje nezakonitih vezâ, dakle, valja izbjegavati u svakom slučaju. S druge strane, čvrsta i trajna veza odgovara duhovnoj i moralnoj naravi čovjeka; stoga nerazrješivi brak ima antropološku vrijednost jer izbavlja supružnike od samovolje osjećaja, pomaže im suočiti se s osobnim teškoćama, i ponajviše pruža zaštitu djeci“, istaknuo je nadbiskup.

„Ljubav je nešto više od osjećaja i instinkta, u svojoj biti ona je odanost. U bračnoj ljubavi, dvije osobe jedna drugoj svjesno i dragovoljno kažu: 'Samo ti, i ti zauvijek'. Stoga, pred onima koji o braku misle samo po svjetovnim i pragmatičnim mjerilima, Crkva ne može odgovoriti pragmatičnim prilagođivanjem, jer brak među krštenima ima sakramentalno obilježje te je stoga on nadnaravna stvarnost“, ukazao je nadbiskup.

Priznaje da ima situacija u kojima bračni život praktički postaje nemoguć kao, primjerice, u slučajevima tjelesnog ili psihološkog nasilja.

„U tim mučnim situacijama Crkva je uvijek dopuštala da se supružnici rastave i više ne žive zajedno, ali ženidbena veza pred Bogom trajno ostaje, i pojedine strane nisu slobodne za sklapanje novog braka sve dok je drugi supružnik na životu“, podsjetio je nadbiskup.

U članku odgovara i onima koji predlažu neka sporna rješenja, poput prepuštanja odluke o pristupanju Euharistiji, ili ne, osobnoj savjesti rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba.

„To nije valjani razlog jer, iako su te osobe u savjesti uvjerene u nevaljanost prethodnog braka, to svakako treba objektivno dokazati sudska vlast. I nauk o 'epikeji' - odnosno o pravičnosti prema kojoj neki zakon vrijedi općenito, ali mu ljudsko djelovanje ne može uvijek u potpunosti odgovarati – u tom slučaju ne može biti primijenjen, jer je nerazrješivost sakramentalnog braka pravilo božanskog prava“, navodi nadbiskup.

Onomu koji se poziva na Božje milosrđe, nadbiskup Müller odgovara upozoravajući na lažni poziv na milosrđe koji vodi do banaliziranja same slike Boga, prema kojoj Bog ne može učiniti ništa drugo doli oprostiti.

„Božje milosrđe nije oprost od Njegovih zapovijedi i crkvenih uputâ jer Božjem otajstvu pripadaju i svetost i pravednost, a ta obilježja ne smiju biti skrivena“, objasnio je.

Nadbiskup Müller inzistira na pastoralnoj skrbi rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba, tumačeći da je ne valja svesti na pitanje primanja Euharistije, jer osim sakramentalne Pričesti, ima različitih načina za ulazak u zajedništvo s Bogom: u vjeri, u nadi i ljubavi, u pokajanju i molitvi.

„Bog ljudima može različitim putovima darovati svoju blizinu i svoje spasenje, iako žive u kontradiktornim situacijama. Pastoralna skrb utemeljena na istini i ljubavi uvijek će naći putove kojima valja ići, kao i odgovarajuće oblike“, poručio je na kraju članka nadbiskup Müller.