Sveti Otac će u 17 sati, u Bazilici svetoga Petra, predvoditi pokorničko bogoslužje tijekom kojega će ispovijediti nekoliko vjernika.

A od 20 sati na dalje, u tri će crkve u središtu Rima ispovjednici biti vjernicima na raspolaganju za osobnu ispovijed.

Korizmena ispovijed

U našoj katoličkoj tradiciji postoji termin korizmena ispovijed. Odmah možemo reći da to nije posebna i drugačija ispovijed nego i svaka druga sv. Ispovijed. Sakrament svete ispovijedi ili sakrament Pokore ili Pomirenja, uvijek je isti, samo što se zbog crkvene zapovijedi, da se za Uskrs Pričesti uveo običaj, kao što se i još i danas u mnogim našim župama organiziraju u korizmeno vrijeme svete ispovijedi uveo taj termin korizmena ispovijed.

Isto tako, ove godine na poticaj Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, 28. ožujka u 17 sati, papa Franjo će u bazilici sv. Petra u Vatikanu predvoditi slavlje sakramenta Pomirenja. Toga dana bit će prigoda i u ostalim crkvama u Rimu pristupiti sakramentu pomirenja.

Jer korizma je upravo to povlašteno vrijeme kada mi kršćani činimo pokoru i dobrim djelima nastojimo oko svoga obraćenja. Pa tako ako čovjek nema intenzivniji duhovni život da se češće ispovijeda kroz godinu, onda to svakako čini u korizmi.

Kada se  u povijesti Crkve u VI. stoljeću počeo uvoditi ovakav oblik sakramenta pokore, koji je postao individualan i tajan, mnogima je pomogao da su osobnije doživjeli ovaj milosni susret s Bogom u Crkvi, nego kako je to bilo u početku, kada su svi grešnici dolazili javno i činili znak pokore i poniznosti i priznavali svoje grijeha i potom dobivali odrješenje od grijeha. Stoga se kasnije zbog nastalih promjena u životu kršćana razvio i postao važan ovakav osobni pristup pred starješinu, pred predstavnika Crkve, i u tajnosti očitovati grijehe Bogu pred svećenikom, i onda od svećenika, poslušati savjet, tj. tumačenje Riječi Božju za osobni rast u vjeri i napredak u dobroti.

Na prvi pogled to izgleda kao dolazak pred suca koji će ispitati naše krivice i onda nam odmjeriti kaznu. Svakako svećenik nije sudac. On je predstavnik Crkve, ali i predstavnik Božji, on je slike Milosrdnog Oca, koji nam nakon što smo shvatili i priznali svoju pogrešku, grijeh i pokajali se, u ime Milosrdnog Oca ali i u ime Crkve, dobivamo odrješenje grijeha, i svećenik nam poput Isusa govori: Idi i nemoj više griješiti. (Iv 5, 13)

Svi mi znamo kako je prisutnost grijeha ružna u našem životu, ali ne samo prisutnost našeg osobnog grijeha, nego i tuđeg. Kako je ružno živjeti s grešnikom. I zato kad se grešnik pokaje, kad moli oproštenje, onda on ne mora ići od jednog do drugog brata i sestre koji su bili pogođeni grijehom, nego mu svećenik u ime sve braće i sestara oprašta. A onda i u ime Božje jer Isus je rekao: Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. (Iv. 20  23)

Današnji papa Franjo poznat je po tome što svima preporuča, a posebno ispovjednicima, da budu milosrdni. U susretu sa rimskim svećenicima pojasnio je što misli pod tim pojmom biti milosrdan, posebno kod ispovijedi. Kaže papa Franjo, treba se čuvati dviju krajnosti: laksizma i rigorisma, ili rekli bismo prevelike popustljivosti i pretjerane strogosti. Jer istinska milosrdnost je, kaže papa čuti osobu, poslušati ju pažljivo i s poštovanjem i istinom osvijetliti njenu situaciju i onda ju pratiti na njenom putu pomirenja.  

U stvari ispovijed bi trebala biti taj milosrdni susret čovjeka s Bogom u Crkvi, ali najsvjesniji i najosobniji, ali i najponizniji čin čovjeka koji pred Crkvom, to jest pred predstavnikom Crkve, otvara svoje srce Bogu u poniznosti i priznaje svoju osobnu potrebu milosti Božje, ali baš za sebe, i baš za svoje osobne slabosti, da bi mogao ići dalje na svom hodu prema svetosti. Ovdje na zemlji nema svetaca, sveci su na nebu, ali mi smo svi pozvani na svetost i zato smo u  ovom životu na putu svetosti.

Zato je važna strpljivost svećenika, poput strpljivog i milosrdnog Oca, sa svakim pojedinim čovjekom, da bi bio posrednik Božjeg milosrđa, i Božje strpljivosti, kako bi prenio istinski nauke  i osvijetlio čovjekov put Riječju Božjom i tako mu pomogao zaliječiti rane poput milosrdnog Samaritanca (Lk 10, 29-36) i  pokazao put u budućnost. Upravo danas mnogi ne vide i ne vjeruju da postoji budućnost, i pomoći čovjeku da izađe iz sebe, jer svi smo danas previše zatvoreni u svoju sebičnost i svoju oholost.

Iako današnji čovjek ima puno više toga materijalno nego što je u prošlosti imao, sve više se čuje jadikovka ne mogu više, ne znam kako ću dalje, nema izlaza iz ove krize… I svi ponavljaju jedne te iste riječi i jedne te iste osude i svi traže krivca izvan sebe, u političarima, državi, svećenicima, učiteljima…, samo da ne bi morali priznati svoje pogreške, i svoje grijehe, pa morali izići i iz svojega sebeljublja i tako razoriti svoj egoizam. Stoga i ne nalazimo nikakva rješenja i nikakav napredak ni u društvu, a ni u osobnom životu. Nitko se ne usuđuje prepustiti se Božjoj providnosti, i krenuti u rješavanje svakodnevnih problema i poteškoća i onda s mirom jesti svoj kruh svagdašnji primljen od Boga i od rada svojih ruku.

Zato je potrebno sjetiti se Božje dobrote i Božje prisutnosti u našem životu. Priznati da je naš život, ali i sve u životu dar Božji, i to nezasluženi. Zahvaljujući Bogu na tome imati otvoreno srce, i nadu s povjerenjem u Božju dobrotu i Božju brigu za svakog pojedinog od nas.

Ispit savjesti

Već od malih nogu učili su nas što se smije što se ne smije. Što se gdje može reći i kako se treba reći. Učili su nas kako moramo pred drugima o sebi stvoriti dobra dojam, tj. dobru sliku. I onda za nekoga kažemo da je dobro odgojen ili da je dobra osoba. No, koji put se u tome ne slažemo, netko kaže za nekoga ovako, netko onako. Netko je pred nekim uspio biti ovakav ili onakav i na temelju toga je dobio ocjenu. Doduše, koji put, znamo nekoga i krivo procijeniti.

Ali, u stvari mi znamo da nismo baš takvi kakvi se predstavljamo, ali volimo da o sebi ostavimo dobar dojam pred drugima, pa da o nama drugi imaju dobro mišljenje i dobru sliku. To je nekako normalno, da pred drugima nastojimo prikazati se u boljem svjetlu tj. onako kakvi bismo u stvari htjeli biti. Ali, opasno bi bilo kada bi i sami vjerovali da smo ono što nismo, da smo takvi kakvi bi zapravo željeli biti, da smo takvi kakvi se predstavljamo, onda se to već može smatrati i bolešću. Kada je to stanje još u blažem obliku, onda to nazivamo umišljenošću i ohološću, ali u težim oblicima, tada se radi o psihičkim poremećajima osobnosti. Kažu da je danas ta bolest jako prisutna i da je stalno u porastu.

Imajući sve ovo u vidu, kad idemo na ispovijed, htjeli bismo naći nekog tko bi nam rekao naše grijehe pa da ne moram to ja sam. I zato je ispovijed pomalo teška, jer upravo tu ne vrijedi govoriti onako kako smo naučili da moramo govoriti, tu ne moramo skrivati se iza neke lijepe slike o sebi, jer tu dolazimo pred Boga koji poznaje našu savjest i naša srca i poznaje nas do dna duše. Jer je Bog toliko fin, nenametljiv, delikatan i ne želi vršiti nasilje nad našim životom koji nam je darovao, on želi naš slobodni odgovor u prihvaćanju novoga dara milost, i samo tamo gdje mu priznamo i pokažemo da želimo pomoć jer smo shvatili da smo slabi on nam daje u sakramentu ispovijedi tu novu milost da se popravimo i da rastemo u dobru i svetosti, onda nam pruža milost ozdravljenja.

Već sam taj čin izgovaranje onoga što nam savjest predbacuje, prvi je korak u olakšanju naše savjesti. Mi koliko god htjeli ne možemo pobjeći od sebe i od svoje savjesti, glas Božji u nama uvijek progovara, i mi smo svjesni te prisutnosti Božje u nama koji nas zove na povratak i na popravak, i dok ne izreknemo svoj grijeh, onda je on neizmjerno težak, jer svaki je grijeh uvreda Neizmjernoga, svemogućega Boga. A kad izgovorimo svoj grijeh, tada taj grijeh postaje ograničen nije više neizmjeran i neizreciv. Grijeh je dobio svoje okvire. A milost Božja koja je neizmjerna tada se obnavlja u našoj duši. Ne zato što smo mi dobri ili što smo je zaslužili, nego jer je Bog neizmjerno dobar, blag i milosrdan. I zato nam je potreban neizmjerna Božja milost da se popravimo.

Stoga za ispovijed je jako važno ispitati, tj. poslušati svoju savjest i čuti taj Božji glas u duši i vidjeti se u Božjem svijetlu, pa onda u ispovijedi izreći svoje mane, nedostatke i grijehe. Istina to mora biti u poniznosti i iskrenosti srca, moramo izreći onu stvarnost kakvi jesmo i ono kakvi bismo htjeli biti. Tu nije dobro doći s lažnom poniznošću, lažnom skromnošću i pretjeranim samooptuživanjem.

Potrebno je priznati koliko smo već milost Božju u svom životu odbacili, jer smo slušali napast ili svoju ljudsku grešnu narav koja nas potiče da se okrenemo od Boga Stvoritelja i pristanemo uz stvorenje. Moramo priznati da smo često u napasti da svoj život i sve što smo dobili u životu od Boga iskoristimo za sebe i da se ponašamo i osjećamo kao da sam ja Bog. Trebamo priznati gdje smo se zaustavili na našem putu prema vječnosti i kraljevstvu Božjem i započeli graditi svoj mali raj na ovoj zemlji, ne razmišljajući da smo na putu prema vječnosti.

Opasno bi bilo doći na ispovijed pa htjeti sakriti svoju stvarnost pred Bogom i Crkvom. Taj grijeh je najviše Isus osuđivao. Takvi su bili farizeji. Stoga im je govorio: "Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. ₄₀Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu. ₄₁Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle - sve vam je čisto."

₄₂"Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti."

₄₃"Jao vama farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. ₄₄Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode."

₄₅Nato će neki zakonoznanac: "Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš." ₄₆A on reče: "Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete."

₄₇"Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. ₄₈Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! ₄₉Zbog toga i kaza Mudrost Božja: 'Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati - ₅₀da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, ₅₁od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.' Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!"

₅₂"Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući."

Stoga neka nam ova korizma bude napredak u iskrnost i poniznosti, kako bismo bili svjedoci Božjega milosrđa u ovom današnjem svijetu.

Molitva sv. Franje pred Raspelom u crkvi sv. Damjana

O uzvišeni i slavni Bože, rasvijetli moje srce! Daj mi pravu vjeru, sigurnu nadu, savršenu ljubav, duboku poniznost, osjet i spoznaju, da opslužujem tvoje zapovijedi. Amen.

Laudato sii, mi Signore! Hvaljen budi moj Gospodine!