Upravo ova knjiga, znakovita naslova kojom se osnažuje i vraća u fokus našeg vremena pojam „soli zemlje“ koja ne smije obljutaviti,  očito se pokazalo poslije, programatski je postavila  stavove i putove djelovanja koje je Ratzinger zastupao kao Papa. Za njega nije bilo teškog pitanja, od koga god ona dolazila. Ili koliko god su ona bila površna, nedorasla,  maliciozna, i tako govorila o svome ishodištu i namjerama:  zbuniti Papu, zbuniti Crkvu. Bilo je tu pitanja poput onih iz Sv. Pisma o potrebi davanja poreza caru. Benedikt je to superiorno prevladavao, onako kako se to radi  iskustvom povijesti i vođenjem Duha Prosvjetitelja. Njegov je pontifikat pokazao čija je Crkva, čije je njezino djelo, u kome ona živi i u čijim je rukama njezina budućnost. Iskreno, često  sam se vraćao, i još se vraćam,  prisjećanju tog stanja ushita pri čitanju knjige njegovih razgovora Sol zemlje, toj radosti  zbog činjenice da smo takva čovjeka imali na čelu Crkve. Da takva čovjeka ima Svijet. I onda osjećaj zadovoljstva - zadovoljstvo je preskromna riječ da to iskaže – pa govorim: osjećaj  mira, i opet sigurnosti! Spoznajom  da i sam pripadam tom Svijetu, tom vremenu, toj Crkvi.

Kultura žive vjere

A kad je taj isti Joseph Ratzinger 19. travnja  2005. bio izabran  za nasljednika velikog Pape Ivana Pavla II, i postao papa Benedikt XVI,  pomislio sam u sebi: Svijet i Crkva imaju dostojna kormilara. Unatoč dramatičnu vremenu, vremenu skrivenih i otvorenih kušnja, osjećao sam, vjerovao sam, pa eto i – znao sam(!) da pakao neće preuzeti sudbinu svijeta i Crkve Kristove u svoje ruke. Da, upravo prema Isusovim riječima: „Vrata paklena neće je nadvladati …“

Dopuštam svojoj imaginaciji jednu anegdotu o suvremenom susretu i razgovoru Isusa s papom Benediktom u kojoj Isus pita Papu Benedikta:
 - Što bi ti Benedikte rekao o meni, tko sam ja?, na što mu Benedikt XVI odgovori: - Isuse, pusti me neko vrijeme da malo razmislim. I nakon što je prošlo to vrijeme, javi se Benedikt Isusu, pa mu reče: - Isuse,  pokušao sam reći jednom rečenicom, poput mog prethodnika Petra, ali nisam mogao. Mučio sam se, a onda sam  na to pitanje odgovorio s moje tri knjige, s mojom trilogijom Isus iz Nazareta!
Naravno, Benedikt XVI napisao je više desetaka knjiga, i sve su one potaknute i nadahnute osobom Isusa iz Nazareta. Sve one, uglavnom su nam dostupne u hrvatskom prijevodu: Sol zemlje, Naučiti vjerovati, Mudrost svetih,  Djetinjstvo Isusovo, Isus iz Nazareta,  S Isusom u život, Svjetlo svijeta, Vrata vjere…,  ispunjene su životnom, pravom  kulturom žive vjere. One vjere s kojom, kao pouzdanom baštinom , možemo biti sigurni u svrhu i  spas svijeta.  I to današnjeg, realnog, svakodnevnog svijeta. I sigurni smo da imamo  kreposno oružje Crkve i baštinu protiv Zloga. U svojoj knjizi  Isus iz Nazareta papa Benedikt izrijekom ustvrđuje: (…) Gdje se Boga drži drugotnom vrijednošću, koju se privremeno ili za stalno može ostaviti  po strani radi važnijih stvari, tu se izjalovljuju upravo ove, tobože,  važnije stvari …(…)     

Dogovor s Bogom

Eto, upravo takav čovjek, čovjek takva unutarnjeg iskustva koji je s leđa onemoćalog Isusova pastira Crkve  Pape Wojtyle,  s četrnaeste postaje njegova križnog puta  preuzeo Svijet, došao je kraju sa svojim snagama. Borba sa svijetom je zahtjevna, okrutna, odgovorna.  I u jednom trenutku, uzima toliko svoje snage, da svoju jedinstvenu namjeru, spremnost da Bogu i svojoj Crkvi, svome narodu Božjem kaže: Moja je ljubav uvijek velika i  ista, a moja  snaga nije ista. Ili do kraja autentično prema  Kristovoj: Duh je spreman, ali tijelo je slabo! To nam Benedikt kaže na sebi svojstven nedoživljeni način, gotovo da se dogovorio  s Bogom: Nakon što sam nebrojeno puta preispitivao svoju savjest pred Bogom, došao sam do zaključka da moja snaga, zbog odmaklih godina, nije više odgovarajuća tome da budem Petrov nasljednik. (…) Draga braćo, svoju odluku sam dugo preispitivao pred Bogom te sam postao siguran da nemam dovoljno snage za obavljanje ove dužnosti.              

Papa Benedikt XVI, kardinal Ratzinger je  dosljedni svjedok vjere i Kristov  nasljednik,  blistavi  i nepotkupljivi intelektualac, koji nije ostao zatvoren u dogmatsko shvaćanje svoga poslanja. On nam poručuje da  njegovo poslanje predstavlja stvarno povjerenje Isusa Krista u njegove odluke. Svojim činom i pozivanjem na preispitivanje odluke pred Bogom i svojom savješću, rehabilitirao je i uzvisio čovjekovu savjest kao istinski put povjerenja i prijateljstva s Bogom. Pokazao je da tamo gdje i kada stane čovjek pred svojom nemoći, da nastupa Duh Božji koji daje sigurnost našim koracima i našim odlukama.  

To je upravo onaj Duh kojeg je obećao: (…) I ja ću moliti Oca i on će vam datidrugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama (…).   

Otišao da bi ostao

Tako reče, obeća i učini  Onaj koji je doveo i ostavio Benedikta na kamen-stijeni koju vrata paklena neće nadvladati. I odlazeći, sam papa Benedikt je, opovrgavajući time i pogrešnu riječ ostavka, rekao da ne odlazi. Što više: Ostajem s vama u molitvi. Tako će i dalje, mudrošću i hrabrošću svog pontifikata, te molitvom, poniznošću i otvorenošću Duhu Voditelju, biti suvoditelj svome nasljedniku papi Franji. Upravo time, ostaje osloncem svojoj Crkvi  koju mu je povjerio Krist.                                  

Puno je razloga da prihvatimo i razumijemo taj odnos dvojice sugovornika – Isusa i Benedikta. I da i sami baštinimo njihovo  međusobno  prijateljstvo i povjerenje . I sve što su dogovarali  posredovanjem Duha. Svakako i događaj i čin povlačenja pape Benedikta XVI. s Petrove stolice.  I dar istoga Duha koji nam darova Kristova svjedoka, vedrog, optimističnog i bliska čovjeka papu Franju. Koje li riznice različitosti i istosti  u darovima Duha Branitelja: papa Benedikt ga zazvao, a papa Franjo  primio. Koje li milosti: da se sve to zbilo i zbiva upravo danas i ovdje pred našim očima.