Komentirajući današnja čitanja i psalam, koji pripovijedaju o teškom porazu Izraelaca od strane Filistejaca (1 Sam 4, 1-11; Ps 44), Papa primjećuje kako je Božji narod u ono vrijeme napustio Gospodina. Govorilo se kako je Bog izrijetka govorio ljudima u ono vrijeme (1 Sam 3,1). Stari svećenik Eli bio je „mlakonja“, a njegovi sinovi pokvareni, ugnjetavali su narod (1 Sam 2). Izraelci koriste kovčeg saveza u borbi protiv Filistejaca, no - kao magijski predmet, koriste ga 'izvana'. I bivaju poraženi: neprijatelji su oteli kovčeg. Nema prave vjere u Boga, nema vjere u njegovu stvarnu i živu prisutnost.

„Ovaj tekst potiče nas na razmišljanje o tome kakav je naš odnos s Bogom, s Božjom riječi? Je li to službeni odnos? Jesmo li udaljeni? Ulazi li Božja Riječ u naše srce, mijenja li naše srce, ima li tu moć, ili je to samo neka formalnost, po kojoj se ništa ne mijenja? No srce je zatvoreno toj Riječi! To nas dovodi to mnogih poraza Crkve, mnogih poraza Božjeg naroda, koji jednostavno ne sluša Gospodina, ne traži Gospodina, ne dopušta Gospodinu da ga traži! A nakon tragedije, moli se ovako: 'Gospodine, što se dogodilo? Učinio si nas ruglom susjedima našim. Postali smo predmet izrugivanja i ismijavanja. Poruga smo za neznabošce. Narodi klimaju glavom u znak negodovanja'“ (Ps 44,13-14).

Papa se vraća na temu skandala u Crkvi: „Sramimo li se? Toliki skandali, ne želim ih spominjati, svima su nam poznati… Znamo gdje su! Skandali, zbog kojih je po pravdi trebalo platiti velike odštete! Tako se čini… Sramota Crkve! Jesmo li se posramili zbog tih skandala, zbog tih poraza svećenika, biskupa i laika? Božja Riječ je u tim skandalima bila 'rijetko prisutna':  ti ljudi nisu imali veze s Bogom! Imali su položaj u Crkvi, položaj moći, udobnosti. Sve osim Božje riječi. 'Ali ja imam medalju…', 'Ja nosim križ…' Da, baš kao što su ovi likovi nosili kovčeg saveza: bez živog odnosa s Bogom i s Božjom Riječi. Pada mi na pamet Isusova riječ o ljudima po kojima dolaze sablazni… A tu je došlo do sablazni: potpuna dekadencija Božjeg naroda, sve do slabosti, do pokvarenosti svećenika“.

Papa Franjo završava homiliju upućujući svoje misli Božjem narodu: „Jadni ljudi! Jadni ljudi! Ne dajemo im kruh života, ne dajemo im – u tim slučajevima – istinu! Često im dajemo otrovanu hranu! 'Gospodine ustani, zašto spavaš!' (Ps 44,24) Neka to bude naša molitva! 'Ustani! Nemoj nas zauvijek odbaciti! Zašto zakrivaš svoje lice? Zašto zaboravljaš našu bijedu i jad?' (Ps 44,25). Molimo Gospodina da nikada ne zaboravimo Božju Riječ, ona je živa; neka uđe u naše srce, da nikada ne zaboravimo sveti i vjerni Božji narod – koji od nas traži jaku hranu!“.

Izvor: www.it.radiovaticana.va