Gospodin i maleni, papa Franjo usredotočio je propovijed na ove dvije riječi i odmah ustvrdio kako je „Gospodinov odnos s njegovim narodom – osobni odnos; uvijek odnos osobe s osobom“. On je Gospodin, a narod ima svoje ime, to nije dijalog moćnika s masom. To je osobni razgovor.

„Svatko ima svoje mjesto u tom narodu. Gospodin se nikada ne obraća masi, nikada. Uvijek se obraća osobno, oslovljavajući imenom. I osobno odabire. U slikovitoj pripovijesti o stvaranju svijeta to postaje razvidno: sam Gospodin, svojim rukama stvara čovjeka i daje mu ime: 'Ti se zoveš Adam'. Tako započinje odnos Boga i osobe. No tu postoji još nešto, postoji i odnos Boga i nas malenih: Bog velik, a mi - maleni. Kad Bog odabire ljude, pa i svoj narod, uvijek odabire malene“.

Bog odabire svoj narod zato što je „najmanji“, ima manje moći u usporedbi s drugim narodima. Možemo pratiti „dijalog Boga s ljudskom malenošću“. I Majka Božja će reći: „Gospodin je pogledao moju poniznost“. Gospodin je „odabrao malene“.

U prvom današnjem čitanju, primjećuje Papa, „jasno se vidi taj Gospodinov stav“ (1 Sam 16,1-13). Prorok Samuel dobio je zadatak pomazati novog kralja, a nije znao tko je od Jišajevih sinova taj odabranik. I tako, stoji pred najstarijim Jišajevim sinom misleći kako je „baš on pomazanik, jer je bio visok čovjek, naočit“. Ali Gospodin mu govori „nemoj gledati na njegov izgled, niti na njegov stas, jer sam ga odbacio. Jer ono što čovjek vidi – to se ne računa“.

Doista, naglašava Papa, „čovjek se povodi za vanjštinom, a Gospodin gleda srce. Gospodin izabire u skladu sa svojim kriterijima“. I odabire „slabe i krotke, kako bi zbunio moćnike svijeta“. Na kraju „Gospodin odabire Davida, najmanjeg“, na kojeg „otac nije računao“. „Nije ni bio doma, već je čuvao ovce“. Pa ipak, David je izabran.

„Svi smo mi po Krštenju odabrani od Gospodina. Svi smo odabrani. On nas je izabrao jednog po jednog. Dao nam je ime i gleda nas. Tu se odvija razgovor, jer na taj način Gospodin nas ljubi. I David je kasnije postao kralj, i pogriješio je. Mnoge je greške vjerojatno napravio David, ali Biblija nam pripovijeda o dvije velike greške, dva teška prijestupa. Što je potom David učinio? Ponizio se. Vratio se svojoj malenosti i rekao: 'Ja sam grešnik'. Tražio je oproštenje i napravio pokoru. Poslije drugog grijeha, David je rekao Gospodinu: 'Kazni mene, ne narod. Narod nema krivnje, ja sam kriv'. David je sačuvao svoju malenost, kroz pokajanje, molitvu, plač“, rekao je Papa i dodao: „Razmišljajući o ovim događajima, o tom razgovoru između Gospodina i naše malenosti, pitam se što je kršćanska vjernost“.

„Kršćanska vjernost, naša vjernost, jest jednostavno – sačuvati malenost, kako bi ona mogla ući u razgovor s Gospodinom. Sačuvati našu neznatnost. Zato su poniznost, krotkost, blagost od velike važnosti u životu kršćana, jer čuvaju malenost, koja uživa gledajući Gospodina“. Naš razgovor s Bogom, tumači Papa: „uvijek će biti razgovor između naše malenosti i Božje veličine. Neka nam po zagovoru Davidovu, i zagovoru Majke Božje koje je radosno pjevala Bogu jer je pogledao na njenu poniznost, Gospodin udijeli milost da sačuvamo svoju malenost pred Njime“.

Izvor: www.it.radiovaticana.va