Čitanja ocrtavaju dva lika oca. Kralj David, koji oplakuje smrt svog odmetnutog sina Abšaloma (2Sam 18,9-30;19,1-4), i Jair, predstojnik sinagoge, koji moli Isusa da mu izliječi kćer (Marko 5,21-43). Papa tumači zašto David plače na vijest o smrti sina, mada se sin borio protiv vlastitog oca kako bi zaposjeo prijestolje.

Davidova je vojska izvojevala pobjedu, no njega nije zanimala pobjeda, „čekao je sina! Zanimao ga je samo sin! Bio je kralj, vladar zemlje, ali prije svega – otac! I tako, kad je stigla vijest o skončanju njegova sina, bio je uzdrman, potresen, otišao je na gornji kat… i plakao“.

„Govorio je: 'Sine moj, Abšalome. Sine moj! Sine moj, Abšalome! Da sam barem ja umro umjesto tebe! Abšalome, sine moj! Sine moj!'. To je srce oca, koji se nikada ne odriče svojega sina. 'On jest razbojnik. On jest neprijatelj. Ali to je moj sin!'. I ne odriče se očinstva: plače… Dva puta je David plakao nad sinom: sada i kad je dijete rođeno iz preljuba umiralo. I tada je postio, vršio pokoru kako bi spasio sinovljev život. Bio je otac!“ (2 Sam 12,16).

Drugi je otac predstojnik sinagoge, važna osoba, no pred bolešću svoje kćerke, ne srami se baciti pred Isusove noge: 'Moja je kćerkica na umoru, dođi i položi ruke na nju, da bude spašena i da živi!'. Ne srami se, ne misli o tome što će reći drugi, jer je otac.

David i Jair dva su oca: „Za njih su najvažniji sin, kćer! Ne postoji ništa drugo. To je jedino važno! Upućuje nas na prve riječi koje upućujemo Bogu u Vjerovanju: 'Vjerujem u Boga Oca…'. Upućuje nas na Božje očinstvo. Bog je takav. Bog je takav prema nama! 'Ali, oče, Bog ne plače!'. Kako da ne! Sjetimo se Isusa, kako je plakao gledajući Jeruzalem. 'Jeruzaleme, Jeruzaleme! Koliko sam puta htio sakupiti tvoje sinove, kao što kvočka sakuplja svoje piliće pod krila' (Luka 13,34). Bog plače! Isus je plakao zbog nas! A taj Isusov plač slika je plača Oca, koji želi da svi budemo s njime“.

Papa nastavlja: „U teškim trenucima Otac odgovara. Sjetimo se Izaka, kad odlazi s Abrahamom na žrtvu. Izak nije bilo blesav, primijetio je da nose drva, vatru, ali ne nose ovčicu za žrtvu. Srce mu je bilo uznemireno! I što govori? 'Oče!'. A otac odmah odgovara: 'Evo me, sine!'. Tako i Isus u Getsemanskom vrtu, govori potresenog srca: 'Oče ako je moguće, udalji od mene ovu čašu!'. A anđeli su ga hrabrili. Takav je naš Bog: to je Otac. Takav Otac!“.

Otac poput onog koji čeka rasipnog sina, koji je otišao sa svim novcima, sa svim nasljedstvom. No, otac ga je čekao, svaki dan, i ugledao ga je izdaleka! To je naš Bog, zaključuje papa, a naše očinstvo, „kako obiteljsko, tako i duhovno očinstvo svećenika i biskupa, mora biti poput Božjeg. Otac ima pomazanje koje dolazi od sina: ne može shvatiti sebe bez sina. I zbog toga je potreban sina: čeka ga, ljubi ga,  traži ga, oprašta mu, želi ga blizu sebe, kao što kvočka želi blizu sebe svoje piliće“.

„Pođimo kući s ove dvije slike: David plače, a drugi, predstojnik Sinagoge, baca se pred Isusa bez straha da će se osramotiti i biti na podsmijeh drugima. U igri su bila njihova djeca: sin i kćer. I imajući pred očima ove dvije slike recimo: 'Vjerujem u Boga Oca…' I zamolimo Duha Svetoga, jer on je jedini, Duh Sveti – da nas nauči reći 'Abba, Oče!'. To je milost! Moći srcem reći Bogu 'Oče!', to je milost Duha Svetoga. Njega za to treba moliti!“.