Kršćani su ljudi što znaju čekati, te iščekujući njeguju čvrstu nadu. Kršćani su narod kojeg je Isus ujedinio onkraj svakog „neprijateljstva“, narod kojem On sam služi, i kojem je darovano ime. Papino razmatranje kreće od Lukinog evanđelja (Lk 12,35-38) i Pavlove poslanice Efežanima (Ef 2,12-22). U razgovoru s učenicima, Krist se uspoređuje s gospodarom što kasno dolazi sa svadbe, i naziva „blaženima“ one sluge koje su ga budne čekale s upaljenim svjetlima. Slijedi scena u kojoj Isus sam služi svoje sluge, poslužujući im ručak za stolom.

Papa Franjo primjećuje: prva služba koju Učitelj čini kršćanima, jest da im daje „identitet“. „Mi bez Krista nemamo identitet“. Nadovezuje se na riječi koje je Pavao uputio poganima – „sjetite se da ste u to vrijeme bili bez Krista, udaljeni od građanstva Izraelskoga“ – „Isus je došao da bi nam dao identitet, pripadnost narodu, ime, prezime“. Tako od „neprijatelja bez mira“, ustvrđuje papa Franjo, „Krist nas je ujedinio“ „svojom krvlju“ „rušeći razdjelni zid“.

„Kad nismo u miru s ljudima, postoji zid – to svi znamo. Postoji zid koji nas dijeli. No Isus nam nudi da on sam poruši taj zid kako bi se mogli susresti. A ako smo razdijeljeni, nismo prijatelji, neprijatelji smo. Učinio je i više, kako bi svih pomirio u Bogu. Pomirio nas je s Bogom: od neprijatelja učinio je prijatelje, od stranaca – sinove“.

Od „ljudi s ceste“, od osoba koje nisu bile ni „gosti“, učinio nas je „sugrađanima Svetih i Božjim ukućanima“, riječima Svetog Pavla. Isus svojim dolaskom upravo to stvara. „No, koji je uvjet?“ pita se papa Franjo. „Čekati ga“, iščekivati ga kao što sluge čekaju svog gospodara.

„Čekati Isusa. Tko ne čeka Isusa, ne otvara vrata Isusu, ne dozvoljava mu da učini to djelo mira, zajedništva, naroda, više od toga: imenovanja. Daje nam ime. Čini nas Djecom Božjom. To je stav očekivanja Isusa unutar kršćanske nade. Kršćanin je čovjek ili žena nade, zna da će Gospodin doći. Zaista će doći, zar ne? Ne znamo u koji sat, kao ni ovi sluge. Ne znamo sata, no doći će, pohoditi će nas, ali ne kao izolirane neprijatelje, ne. Pohodit će nas kakvima nas je učinio po svom služenju: kao bliske prijatelje, u miru“.

Ovdje si kršćanin može postaviti još jedno pitanje: kako očekujem Isusa? A prije toga: čekam li ga ili ne?

„Vjerujem li toj nadi, da će On doći? Imam li otvoreno srce, kako bi čuo zvuk, kada pokuca na vrata, kad otvori vrata? Kršćanin je čovjek ili žena što zna čekati Isusa, i stoga, čovjek i žena nade. Nasuprot tomu, poganin zaboravlja Isusa – a često se i mi kršćani ponašamo poput pogana – poganin misli na sebe, na svoje probleme, ne čeka Isusa. Poganin egoist ponaša se poput Boga: 'Ja sam sebi dovoljan'. A to završava loše, bez imena, bez bliskosti, bez pripadnosti narodu“, zaključio je papa Franjo.

Izvor: www.it.radiovaticana.va