Kardinal Raymond Leo Burke se svijetu sviđa malo ili nikako. A ustvari, još se manje sviđa Crkvi koja se sviđa svijetu. S druge strane, ovaj 66-godišnji Amerikanac iz Richland Centera, Wisconsin, čini sve da na katolički način uspije u nakani zapaliti kršćanske savjesti koje su previše sklone mlitavosti. Sudjeluje u marševima za život, govori da se političarima koji podržavaju zakone o pobačaju ne smije dijeliti pričest, javno prokazuje brzo napredovanje homoseksualne agende, papi Franji daje do znanja da obrana načela s kojima se ne može trgovati nije neka moda podložna ćudima prvosvećenikâ, podržava Misu prema tradicionalnom obredu. Nedavno je potpisao knjigu više autora “Ostati u Kristovoj istini. Brak i pričest u Katoličkoj Crkvi”, napisanu u otvorenoj polemici s milosrdnim otvaranjima kardinala Waltera Kaspera o obitelji i pričesti za razvedene i ponovno (građanski) vjenčane. Dakle, ništa čudno, ako je u rekonstrukciji Kurije koju je Bergoglio zamislio predviđeno da, pročelnik Apostolske signature, sada bude izgnan na dužnost kardinala, zaštitnika Suverenog malteškog reda.

Ali, u međuvremenu je ovaj najizvrsniji kanonist, sin ruralne Amerike, na Sinodi o obitelji preuzeo ulogu protivnika, rekli bismo poput katechon-a, pred zaokretom koji se, a da to nije opovrgnuto, pripisuje papinom  naumu. Kako stoji u staroj “Višejezičnoj Bibliji” koja je otvorena na stalku u njegovoj radnoj sobi na stranici knjige Propovjednika: “Sve ima svoje doba (…) vrijeme šutnje i vrijeme govorenja”.
 
D. Što se vidi s druge strane medijskog zida koji obavija Sinodu?
R. Na vidjelo izlazi jedna zabrinjavajuća namjera budući da neki podupiru mogućnost usvojiti praksu koja se udaljuje od istine vjere. Iako bi trebalo biti jasno da se ne može nastaviti u tom smjeru, mnogi npr. potiču opasna otvaranja po pitanju pričesti odobrene za razvedene i ponovno (civilno) vjenčane. Ne vidim kako se nepromjenjivi koncept nerazrješivosti braka može pomiriti s mogućnošću dopustiti pričest onima koji žive u neurednim situacijama. Ovdje se izravno dovodi u pitanje ono što nam je rekao naš Gospodin kad je poučavao da onaj tko se razvede od svoje žene i oženi drugom čini preljub.

D. Prema reformatorima to učenje je postalo preteško.
R. Zaboravljaju da Gospodin jamči pomoć milosti onima koji su pozvani živjeti u braku. To ne znači da neće biti poteškoća i trpljenja, nego da će uvijek biti božanske pomoći da se s njima suoče i da budu vjerni sve do kraja.

D. Čini se da je vaš stav u manjini…
R. Prije nekoliko dana sam gledao emisiju u kojoj je kardinal Kasper rekao da se ide u ispravnom smjeru prema otvaranjima. Ukratko, 5.700.000 Talijana koji su pratili tu emisiju, stekli su predodžbu da čitava Sinoda kroči tim smjerom, da se Crkva nalazi na točki promijeniti svoj nauk o braku. Ali to jednostavno nije moguće. Mnogi biskupi interveniraju kako bi rekli da se ne mogu dopustiti promjene.

D. Ali to ne proizlazi iz svakodnevnog briefinga vatikanskog Tiskovnog ureda. Žalio se na to i kardinal Müller.
R. Ne znam kako je briefing zamišljen, ali čini mi se da nešto ne funkcionira dobro ako se informacijom manipulira na način da se ističe samo jedna teza umjesto da se vjerno prenesu različiti izneseni stavovi. To me vrlo zabrinjava jer jedan znatan broj biskupa ne prihvaća ideje o otvaranju, ali malo je onih koji to znaju. Govori se samo o potrebi da se Crkva otvori zahtjevima svijeta, što je u veljači izložio kardinal Kasper. U stvari, njegova teza o temama vezanima uz obitelji i o novoj disciplini za pričešćivanje razvedenih i ponovno vjenčanih nije nova, o njoj se već raspravljalo prije trideset godina. A onda je od veljače stupila na snagu te se s krivnjom dopustilo da raste. Ali sve to mora završiti jer nanosi veliku štetu za vjeru. Biskupi i svećenici mi govore da sada mnogo razvedenih i civilno vjenčanih traži da im se dopusti pričest jer to želi papa Franjo. U stvari, primjećujem da se on do sada o tom pitanju nije očitovao.

D. Ali čini se očitim da kardinal Kasper i oni koji su na njegovoj liniji govore uz Papino odobravanje.
R. To da. Papa je imenovao kardinal Kaspera u Sinodu i dopustio da se rasprava  odvija na tim kolosijecima. Ali, kako je rekao jedan drugi kardinal, Papa se još nije izjasnio. Ja čekam njegovo očitovanje, koje može biti samo u kontinuitetu s učenjem koje je Crkva pružala kroz čitavu svoju povijest. S učenjem koje nikad nije bilo mijenjano jer se ne može promijeniti.
 
D. Neki prelati koji podupiru tradicionalni nauk kažu da, ako Papa uvede promjene, oni će ih prihvatiti. Nije li to kontradiktorno?
R. Da, kontradiktorno je, jer Prvosvećenik je Kristov namjesnik na zemlji i prema tome prvi služitelj istine vjere. Poznavajući Kristov nauk, ne vidim kako se može  odstupiti od tog nauka nekom doktrinarnom izjavom ili pastoralnom praksom koje zanemaruju istinu.
 
D. Ne doprinosi li naglasak koji Papa stavlja na milosrđe kao najvažniju, ako ne jedinu, ideju vodilja Crkve, podupiranju obmane da se može provoditi pastoral odvojen od nauka?
R. Širi se ideja da može postojati milosrdna Crkva koja ne poštuje istinu. Ali duboko me vrijeđa predodžba da, sve do danas, biskupi i svećenici nisu bili milosrdni. Odrastao sam u ruralnom području Sjedinjenih Država i sjećam se da je, kad sam bio dijete, u našoj župi živio jedan par koji je imao imanje pokraj našega, dolazili su u crkvu na Misu, ali nisu išli na pričest. Kad sam porastao, pitao sam o tome svog tatu i on mi je posve jednostavno objasnio da žive u neurednoj situaciji i da su prihvatili da ne mogu pristupati pričesti. Župnik je prema njima bio vrlo ljubazan, vrlo milosrdan i primjenjivao je svoje milosrđe djelujući na način da se taj par vrati životu koji je u skladu s katoličkom vjerom. Bez istine nema istinskog milosrđa. Moji roditelji su me uvijek učili da ako ljubimo grješnike, moramo mrziti grijeh i moramo činiti sve da grješnike istrgnemo iz zla u kojem žive.
 
D. U Vašoj radnoj sobi se nalazi kip Presvetog Srca Isusova, u Vašoj kapeli, iznad oltara, je druga slika Srca Isusova, vaše biskupsko geslo je“Secundum Cor Tuum”. Može li onda jedan biskup povezati milosrđe i nauk…?
R. Da, kod nepresušnog i neprekidnog izvora istine i ljubavi, tj. kod proslavljenog probodenog Srca Isusova, svećenik nalazi mudrost i snagu voditi stado prema istini i ljubavi. Arški župnik svećenika opisuje kao ljubav Presvetog Srca Isusova. Svećenik sjedinjen sa Presvetim Srcem neće podlegnuti napasti govoriti stadu riječi koje se razlikuju od onih Kristovih koje su nam neprolazno prenesene u Crkvi, neće pasti u napast riječi zdravog nauka zamijeniti zamršenim i lako pogrešnim govorom.
 
D. Ali reformatori tvrde da se ljubav, za Crkvu, sastoji u tome da se ide za svijetom.
R. To je temelj promišljanja onih koji žele promijeniti nauk ili disciplinu. Vrlo me to zabrinjava. Kaže se da su se vremena uvelike promijenila, da se ne može više govoriti o prirodnom pravu, o nerazrješivosti braka… Ali čovjek se nije promijenio, nastavlja biti onakvim kakvim ga je Bog želio. Naravno, svijet je sekulariziran, ali to je razlog više da se na jasan i snažan način govori istina. Naša je to dužnost, a da se to može, kako je naučavao sveti Ivan Pavao II. u Evangelium vitae, treba stvari nazivati njihovim imenom, ne možemo koristiti rječnik, koji najblaže možemo nazvati dvosmislenim, kako bismo se svidjeli svijetu.
 
D. Čini se da jasnoća nije prioritet reformatora ako, na primjer, ne čuju da je kontradiktorno kad tvrde da razvedeni i ponovno civilno vjenčani mogu pristupiti pričesti pod uvjetom da priznaju nerazrješivost braka.
R. Ako netko iskreno potvrđuje nerazrješivost braka, može samo ispraviti neuredno stanje u kojem se nalazi ili se uzdržati od pričesti. Nema srednjeg puta.
 
D. Niti onog koji je vlastit “pravoslavnom razvodu”?
R. Pravoslavna praksa ekonomije ili drugog ili trećeg pokorničkog braka je povijesno kao i danas vrlo složena. U svakom slučaju, Katolička Crkva, koja stoljećima zna za tu praksu, nikad ju nije usvojila, na temelju Gospodinovih riječi koje su donesene u Evanđelju po sv. Marku (19, 9).

D. Mislite li da će, ako se bude moralo dozvoliti ovo otvaranje, slijediti mnoga druga?
R. Naravno. Sada se kaže da će se to dopustiti samo u nekim slučajevima. Ali tko malo poznaje ljude zna da, kad se dopusti u jednom slučaju, dopušta se u svim drugima. Ako kao dopušteno bude odobrena veza između razvedenih i ponovno oženjenih, bit će otvorena vrata svim vezama koje nisu u skladu s Božjim zakonom jer će biti uklonjen pojmovni bedem koji štiti dobar nauk i dobar pastoral koji iz njega proizlazi.

D. Reformatori često govore o Isusu koji je spreman tolerirati grijeh kako bi mogao približiti ljudima. Ali je li bilo tako?
R. Isus sličan tome je izmišljotina koja nema uporišta u Evanđeljima. Dovoljno je podsjetiti na sukob sa svijetom u Evanđelju po sv. Ivanu. Isus je bio najveći protivnik svog vremena, a to je također i danas. Mislim na ono što je rekao ženi zatečenoj u očitom preljubu: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti” (Iv 8, 11).
 
D. Dopustiti pričest za razvedene i ponovno vjenčane podriva temelje sakramentu ženidbe, ali i Euharistije. Ne čini li Vam se to zastranjenjem koje pogađa srce Crkve?
R. U Prvoj poslanici Korinćanima, u poglavlju 11, sveti Pavao uči da tko prima Euharistiju u stanju grijeha jede vlastitu osudu. Pristupiti Euharistiji znači biti u zajedništvu s Kristom, biti sličan Njemu. Mnogi prigovaraju tome idejom da Euharistija nije sakrament savršenih, ali to je pogrešan argument. Nijedan čovjek nije savršen, a Euharistija je sakrament onih koji se bore da budu savršeni, u skladu s onim što je tražio Isus: da budu savršeni kao što je to naš Otac koji je na nebesima (Mt 5, 48). I oni koji se bore da postignu savršenstvo griješe, naravno, i ako su u stanju smrtnog grijeha ne mogu se pričestiti. Da to mogu, moraju ispovjediti svoj grijeh uz kajanje i odluku da ga više neće počiniti: to vrijedi za sve, uključujući razvedene i ponovno vjenčane.
 
D. Danas se na sudjelovanje na Euharistiji više gotovo ne gleda kao na sakramentalni čin, nego kao na društvenu praksu. Ne znači više zajedništvo s Bogom, nego prihvaćanje od strane zajednice. Nije li u tome korijen problema?
R. Točno, sve više se širi ta protestantska ideja. I to ne vrijedi samo za razvedene i ponovno vjenčane. Često se čuje govoriti da, u posebnim trenucima kao što je prva pričest, krizma djece ili prigodom vjenčanja, i ne katolici mogu pristupiti Euharistiji. Ali to je, još jednom, protivno vjeri, to je protivno samoj istini o Euharistiji.
 
D. Umjesto rasprave o ovim temama, čime bi Sinoda trebala uroditi?
R. Sinoda nije demokratska skupština na kojoj se biskupi okupljaju kako bi promijenili katolički nauk na temelju većine. Želio bih da ona bude prigoda da pastiri dadu podršku svim obiteljima koje žele najbolje živjeti svoju vjeru i svoj poziv, da pruže podršku onim muškarcima i ženama koji se, bez obzira na mnoge poteškoće, ne žele odvojiti od onog što uči Evanđelje. To bi trebala činiti Sinoda o obitelji, umjesto da se gubi u beskorisnim raspravama o pitanjima o kojima se ne može raspravljati u pokušaju promijeniti istine koje se ne mogu mijenjati. Po mom mišljenju, bilo bi bolje skinuti te teme s dnevnog reda jer nisu za raspravu. Neka se radije govori o tome kako pomoći vjernicima živjeti istinu o braku. Neka se govori o formaciji djece i mladih koji stupaju u brak bez poznavanja temeljnih elemenata vjere i onda upadaju u prve poteškoće.
 
D. Reformatori ne misle na one katolike koji su držali na okupu svoju obitelj i u dramatičnim situacijama odbacujući mogućnost ponovno si izgraditi život?  
R. Mnoge osobe koje su uložile ovaj napor sada me pitaju jesu li pogriješile. Pitaju jesu li potratile svoj život u beskorisnim žrtvama. Nije prihvatljivo sve to, to je izdaja.
 
D. Ne mislite li da je kriza morala povezana s liturgijskom krizom?
R. Naravno. U razdoblju post-Koncila dogodio se pad života vjere i crkvene discipline koja se posebno očituje u krizi liturgije. Liturgija je postala jedna antropocentrična aktivnost, došlo je do toga da odražava ideje čovjeka umjesto pravo Boga da mu se klanja onako kako On sam traži. Odatle, proizlazi i na moralnom području gotovo isključiva pozornost na potrebe i želje ljudi, umjesto na ono što je Stvoritelj upisao u srca stvorenja. Lex orandi je uvijek vezan uz lex credendi. Ako čovjek ne moli dobro, onda ne vjeruje dobro i prema tome se ne ponaša dobro. Kad, na primjer, idem služiti tradicionalnu Misu, vidim mnogo lijepih mladih obitelji, s mnogo djece. Ne vjerujem da te obitelji nemaju problema, ali jasno je da imaju više snage da se s njima suoče. Sve to ipak nešto želi reći. Liturgija je najsavršeniji, najcjelovitiji izražaj našeg života u Kristu i kad sve to nestane ili bude izdano, svaki aspekt života vjernika biva ranjen.

D. Što može jedan pastir reći katoliku koji se osjeća izgubljenim pred ovim vjetrovima promjene?
R. Vjernici trebaju biti hrabri jer Gospodin nikad neće ostaviti svoju Crkvu. Sjetimo se kako je Gospodin umirio olujno more i njegovih riječi učenicima: “Što ste plašljivi, malovjerni?” (Mt 8, 26). Ako se čini da ovo vrijeme pomutnje izlaže opasnosti njihovu vjeru, moraju se još snažnije truditi u uistinu katoličkom životu. Ali shvaćam da živjeti ove trenutke donosi veliko trpljenje.
 
D. Je li Vam teško ne misliti na kaznu?
R. To prije svega mislim obzirom na samog sebe. Ako ja sada trpim zbog stanja u Crkvi, mislim da mi Gospodin govori da mi je potrebno pročišćenje. I mislim također da, ako je trpljenje toliko rašireno, to znači da postoji pročišćenje koje je potrebno čitavoj Crkvi. Ali to ne ovisi o Bogu koji bi čekao samo da nas kazni, to ovisi o našim grijesima. Ako smo na neki način izdali nauk, moral ili liturgiju, neizbježno slijedi trpljenje koje nas pročišćuje da nas ponovno dovede na usku stazu.

Prijevod: Verica Kraš Villa
Izvor: http://www.ilfoglio.it/articoli/v/121861/rubriche/burke-manipolazione-informativa-sinodo-fede-non-si-decide-ai-voti.htm