Hodeći kroz pustinju, narod je mrmljao protiv Boga i protiv Mojsija (Br 21,4-9). Ali kad je Gospodin poslao zmije, narod je priznao svoj grijeh i tražio znak spasenja. Razmatranje o smrti u grijehu papa Franjo započinje s prvim čitanjem, iz knjige Brojeva, i odmah uočava kako Isus u današnjem evanđelju upozorava farizeje govoreći im: „umrijeti ćete u svom grijehu“ (Iv 8,21-30).

„Ne možemo sami izaći iz vlastitog grijeha. Ta mogućnost ne postoji. Ovim zakonoznancima, učiteljima Zakona, to nije bilo jasno. Vjerovali su u Božji oprost, ali smatrali su se jakima, samodostatnima, znali su sve. I na kraju, učinili su od vjere, od klanjanja Bogu – kulturu, s vrijednostima, promišljanjima, određenim zapovijedima koje uređuju ponašanje kako bi bili uglađeni. Mislili su i znali da Gospodin može opraštati, no to je za njih bila jedna predaleka stvarnost“.

Gospodin u pustinji, podsjetio je, zapovijeda Mojsiju da načini zmiju i postavi je na stup, tako da svatko koga zmija ujede pogledavši na taj stup bude spašen. No što je zmija?, pita se Papa. Zmija je znak grijeha, kako piše u knjizi Postanka, gdje „zmija zavodi Evu, nudeći joj grijeh“. A Bog, nastavlja papa, „podiže grijeh na stup kao pobjednički stijeg“. To se ne da shvatiti ako ne razumijemo što nam Isus kaže u Evanđelju. Isus kaže židovima: „Kad uzdignete Sina čovječjeg, znati ćete da ja jesam“ (Iv 8,28). U pustinji je uzdignut grijeh „no to je grijeh koji traži spasenje, jer tamo ozdravlja“. Sin čovječji, istinski Spasitelj Isus Krist je - uzdignut.

„Kršćanstvo nije filozofski nauk, nije program života, koji služi za preživljavanje, za obrazovanje, za mirotvorstvo: to su posljedice. Kršćanstvo je osoba, osoba uzdignuta na Križ, osoba koja je uništila sebe kako bi spasila nas: postala je grijehom. Kao što je u pustinji uzdignut grijeh, tako je ovdje uzdignut Bog, koji je postao čovjek i postao grijeh za nas.  A svi su naši grijesi bili tamo. Ne može se shvatiti kršćanstvo bez razumijevanja dubokog poniženja Božjeg Sina, koji je ponizio samog sebe postavši sluga do smrti, smrti na Križu, kako bi služio“.

Papa podsjeća da apostol Pavao tumači kako se hvali svojim grijehom, a i mi to možemo reći za sebe (2 Kor 12,9). Papa nastavlja: „ne možemo se ponositi drugim, to je naša bijeda“. No, dodaje, „sa strane Božjeg milosrđa, mi se ponosimo u Kristu raspetomu“ (usp. Gal 6,14). I zbog toga, „ne postoji kršćanstvo bez Križa, i ne postoji Križ bez Isusa Krista“. Srce Božjeg spasenja „jest njegov Sin, koji je na sebe uzeo sve naše grijehe, naše oholosti, naše sigurnosti, naše taštine, našu želju da postanemo kao Bog“.  Zbog toga, upozorava Papa, „kršćanin koji se ne zna ponositi u Kristu raspetomu, nije shvatio što to znači biti kršćanin“. Naše rane, dodaje, „rane koje grijeh ostavlja u nama, ozdravljaju jedino po Kristovim ranama, po ranama Boga koji je postao čovjekom, ponižen, uništen“. To je otajstvo Križa, potvrđuje Papa.

„To nije ukras kojeg postavljamo u crkve, na oltare. Nije simbol koji nas čini različitima od drugih. Križ je otajstvo, otajstvo ljubavi Božje, otajstvo Boga koji unizuje sam sebe, postaje 'ništa', postaje grijeh (usp. 2 Kor 5,21). Gdje je tvoj grijeh? 'Ne znam, imam ih mnogo'. Ne, tvoj grijeh je tamo, na Križu. Idi ga potražiti tamo, u ranama Gospodnjim, i tvoj će grijeh biti ozdravljen, tvoje će rane biti ozdravljene, tvoj će grijeh biti oprošten. Božji oprost nije brisanje duga: oprost darovan od Boga – to su rane njegova Sina na Križu, uzdignuta na Križ. Neka nas on privuče k sebi, i dopustimo mu da nas izliječi“, zaključio je Papa.

Izvor: www.it.radiovaticana.va