Što je nada za kršćanina? Papa Franjo razvija misao temeljem riječi svetog Pavla iz današnjeg prvog čitanja (Rim 8,18-25), kako bi podcrtao jedinstvenost kršćanske nade. Ne radi se o optimizmu, upozorava, već o gorljivom iščekivanju koje se proteže prema objavi Božjeg Sina. Stvorenje je „podložno propadanju“, a kršćanin živi u napetosti između nade i ropstva.

„Nada, odjekuju riječi sv. Pavla – ne razočarava, nada je sigurna“ (Rim 5,5). Ipak, Papa priznaje „nije jednostavno shvatiti nadu“. Ponekad „mislimo da biti čovjek nade znači - biti optimist“. No nije tako.

„Nada nije optimizam, to nije sposobnost vedrog poimanja života koja čini da idemo naprijed. Ne, to je optimizam, a ne nada. Nada, isto tako, nije samo pozitivan stav. Ima pozitivnih, svijetlih ljudi… To je dobro! Ali to nije nada. Nije jednostavno shvatiti što je zapravo nada. Kaže se da je nada najponiznija od tri kreposti, jer je skrivena u životu. Vjera se vidi, čuje se, zna se što je vjera. Ljubav se čini, zna se što je ljubav. No što je nada? Što je taj stav nade? Možemo reći da je nada u prvom redu rizik, to je riskantna krepost, krepost – kako kaže sveti Pavao 'gorljivog iščekivanja objave Sina Božjega'. To nije iluzija“.

Imati nade, dodaje, je upravo to: „biti u napetosti u odnosu na ovu objavu, u odnosu na ovu radost koja će ispuniti naša usta smijehom“ (Ps 126,2). Svetom Pavlu je važno pokazati kako nada nije optimizam, „nego nešto više!“. To je nešto drugo, nešto različito. Prvi kršćani, podsjeća Papa, „prikazivali su je kao sidro: nada je bila sidro, usidreno u obalu Onostranog“.

A naš je život baš hod prema tom sidru: „Pitam se, gdje smo mi usidreni, svatko od nas? Jesmo li usidreni na obali tog dalekog oceana, ili smo usidreni u nekoj umjetnoj uvali, koju smo sami načinili svojim pravilima, svojim ponašanjem, svojim rasporedom, svojim klerikalizmima, svojim crkvenjačkima stavovima, koji nisu Crkveni, ha? Jesmo li tamo usidreni? Sve udobno, sve sigurno, ha? To nije nada. Gdje je usidreno moje srce? Je li tamo u onoj umjetnoj uvali, u apsolutno korektnom i prilagođenom ponašanju…?“  

Sveti Pavao, dodaje, pokazuje na drugu sliku nade, na sliku poroda (Rim 8,22). „Mi smo u iščekivanju – primjećuje – to je porod. A nada ima tu dinamiku, ona daje život“. No, dodaje, „prvine Duha se ne vide“, a ipak znam da „Duh djeluje“. Radi u nama „kao sićušno zrno gorušice, iznutra puno života, puno snage koja ide naprijed“, sve dok ne postane drvo. Duh je poput kvasca, na taj način „djeluje Duh, ne vidi se, ali tu je. I to je milost koju treba tražiti“ (Lk 13,18-21).

„Jedno je živjeti u nadi, jer u nadi smo spašeni, a drugo je živjeti kao dobri kršćani i ništa više. Živjeti u iščekivanju objave ili dobro živjeti po pravilima, biti usidren na obali ili parkiran u umjetnoj uvali? Mislim na Mariju, mladu djevojku, koja, nakon što je čula da je majka, mijenja svoj stav, i ide, pomaže i pjeva hvalospjev. Kad žena ostane trudna – to više nije samo žena: to je mama. A nada ima nešto od toga: ona mijenja naš stav. To smo i dalje mi, ali nismo mi; to smo mi koji tražimo dalje, koji smo usidreni tamo dalje“.

Papa je zaključio svoju homiliju obraćajući se skupini svećenika iz Meksika koji su prisustvovali svetoj misi u prigodi svoje 25. godišnjice ređenja. Zamolite Gospu, Majku nade, rekao je, da vaše godine „budu godine nade, da živite kao svećenici nade, darivajući nadu“.

Izvor: www.it.radiovaticana.va