Papa Franjo je usredotočio homiliju na prvo čitanje (1 Kor 15,12-20), u kojem se Pavao trudi ispraviti poimanje korintskih kršćana o uskrsnuću. Apostol se obraća kršćanima koji su vjerovali da je Krist uskrsnuo, te da nam pomaže s Neba, no nije im bilo jasno što to znači da ćemo „i mi uskrsnuti“. Oni su razmišljali drugačije: „mrtvi su opravdani, neće ići u pakao, sve je to jako lijepo… već će otići u Svemir, u zrak, duša će doći pred Boga, samo duša“.

Uostalom, nastavlja Papa, sam Sveti Petar je na „jutro Uskrsnuća otrčao prema Grobu, misleći kako su ukrali tijelo“. Tako i Marija Magdalena, „nisu mogli shvatiti stvarno uskrsnuće“. Nisu shvaćali taj prijelaz „od smrti prema životu“, preko Uskrsnuća. Na kraju, tumači Papa, prihvatili su Isusovo uskrsnuće, „jer su ga vidjeli“, no uskrsnuće samih kršćana nisu tako shvaćali. Papa podsjeća, kad Sveti Pavao u Ateni započinje govor o Kristovom uskrsnuću, mudri grčki filozofi su prestrašeni (Dj 17,32): „Uskrsnuće kršćana za njih je sablazan. Ne mogu ga shvatiti. I zato Pavao jasno tumači: 'Ako je Krist uskrsnuo, kako neki od vas mogu govoriti da nema uskrsnuća? Ako je Krist uskrsnuo, i mrtvi će uskrsnuti'.

Postoji otpor preobrazbi, otpor djelu Duha kojeg smo primili u Krštenju, a po kojem možemo biti preobraženi do kraja, sve do Uskrsnuća. Kad govorimo o tome, obično kažemo: 'Ja želim otići u Nebo, ne želim ići u Pakao', i tu stajemo. Nitko od nas ne kaže: 'Ja ću uskrsnuti poput Krista', ne. I mi imamo teškoća u shvaćanju Uskrsnuća“.

„Jednostavnije je razmišljati o kozmičkom panteizmu“. Razlog leži u našem strahu od promjene, opiremo se vlastitoj preobrazbi, tumači Papa. Pavao o uskrsnuću govori kao o promjeni: biti ćemo preobraženi. Naše će tijelo biti preobraženo. „Kad se osoba sprema na operaciju, boji se, jer će mu kirurg nešto maknuti, ili će mu nešto staviti… biti će promijenjen, takoreći“, ističe Papa: s Uskrsnućem ćemo svi biti promijenjeni.

„To je naša budućnost, i zbog toga se tako opiremo: opiremo se promjeni svojeg tijela. Opiremo se i kršćanskom identitetu. Reći ću još više. Možda se i ne bojimo toliko Apokalipse Zloga, Antikrista koji mora prije doći: možda nas to manje straši. Možda se ne bojimo toliko ni glasa Arkanđela, ili zvuka trube: Gospodin će pobijediti. Nego se bojimo vlastita uskrsnuća: svi ćemo biti promijenjeni. TO će biti kraj našeg kršćanskog puta, ta promjena“.

Ova kušnja „ne vjerovanja u Uskrsnuće mrtvih, nastavlja Papa, rođena je u prvim danima Crkve“. Kad je Pavao o tome govorio Solunjanima, „na kraju, da ih utješi i ohrabri, izgovara jednu od nadom najviše ispunjenih rečenica u Novom Zavjetu, te kaže ovako: 'Na kraju ćemo biti s Njime“ (1 Sol 4,17).

Evo, to je kršćanski identitet: „Biti s Gospodinom. U našem tijelu i s našom dušom“. Mi ćemo „uskrsnuti kako bi bili s Gospodinom, a Uskrsnuće počinje ovdje, kad smo s Gospodinom kao učenici, ako hodimo s Gospodinom“. To je put prema Uskrsnuću. A ako smo navikli biti s Gospodinom, taj strah od preobrazbe našeg tijela nestaje“.

Uskrsnuće će, rekao je „biti poput buđenja“. Job nam kaže: „Gledat ću ga svojim očima“. „Ne duhovno, ukazuje Papa, već s „mojim tijelom,  s mojim preobraženim očima“ (Job 19,26-27). „Kršćanski identitet, ne završava s privremenim trijumfom, ne završava s lijepom misijom“, kršćanski identitet završava „s Uskrsnućem naših tijela, s našim Uskrsnućem“.

„Tamo je kraj, kako bi se nasitili promatrajući Gospodina. Kršćanski identitet je put, staza na kojoj smo s Gospodinom: kao ona dva učenika koji „bijahu s Gospodinom cijelo večer, tako je i cijeli naš život pozvan da budemo s Gospodinom, kako bi na kraju, nakon Arkanđelovog glasa, nakon zvuka trube – ostali, bili s Gospodinom“ (Lk 24,29).

Izvor: www.it.radiovaticana.va