Molitva, kad je uistinu kršćanska, oscilira između potrebe i sigurnosti u uslišanje, mada se ne zna sa sigurnošću kada će do uslišanja doći, zato što se molitelj ne boji smetati Boga vođen slijepim povjerenjem u Njegovu Očinsku ljubav. Povjerenje slijepo poput povjerenja dvojice slijepaca iz Evanđeoskog teksta, što za Isusom izvikuju svoju potrebu za ozdravljenjem (Mt 9,27-31). Ili pak, kao slijepac iz Jerihona, što zaziva Učiteljevu pomoć glasnije od onih što ga pokušavaju ušutkati (Mk 10,47). Jer Isus sam nas je naučio da moliti treba poput „bezočnog prijatelja“, koji traži hranu u pola noći (Lk 11,5-8), ili kao udovica što ustrajno moli pokvarenog suca (Lk 18,1-5).

„Ne znam zvuči li to dobro, ali moliti znači pomalo dosađivati Bogu, kako bi nas On poslušao. No, Gospodin sam nas na to poziva kad kaže: 'kao prijatelju usred noći, kao udovica sucu…' Privlačiti pogled, privući Božje srce prema nama. To su učinili i gubavci, približivši mu se: 'Ako hoćeš, možeš nas izliječiti'. Učili su to s određenom sigurnošću. Tako nas uči moliti sam Isus. Kad molimo, ponekad mislimo: 'Ma da, ja pred Bogom kažem što mi je potrebno, jednom, dva ili tri puta, ali ne ulažem puno snage. Nakon toga se umorim od traženja i zaboravim tražiti'. No ovi su vikali, i nisu se umarali od vikanja. Isus nam kaže 'tražite', ali i 'kucajte', a onaj koji kuca na vrata - stvara buku, smeta“.

Ustrajnost do granice smetnje, dakle. Ali i postojana sigurnost. Slijepci u Evanđelju su primjer. Sa sigurnošću od Gospodina traže zdravlje, jer na Isusovo pitanje, vjeruju li da ih On može ozdraviti, oni odgovaraju: „Da Gospodine, vjerujemo! Sigurni smo“.

„U molitvi su prisutna dva stava: ona je i potrebita i sigurna. Molitva je uvijek potrebita, jer mi nešto tražimo: 'Treba mi ovo, poslušaj me Gospodine'. Ali, ako je prava, ona je i sigurna: 'Poslušaj me! Ja vjerujem da ti to možeš učiniti, jer ti si mi to obećao'.

„On je obećao“: to je ugaoni kamen sigurnosti molitve. „S tom sigurnošću, izričemo Gospodinu naše potrebe, sigurni da On to može učiniti“. Moliti znači čuti pitanje koje Isus upućuje dvojici slijepaca: „Ti vjeruješ da ja to mogu učiniti?“.

„On to može učiniti. Kada će to učiniti, kako će to učiniti – mi to ne znamo. To je sigurnost molitve. Potreba da se Gospodinu iskreno kaže, 'Slijep sam Gospodine. Ovo je moja potreba. Ovo je moja bolest. Ovo je moj grijeh. Ovo je moja bol…' Ali uvijek treba reći istinu, kako stoje stvari. A on čuje našu potrebu, a čuje i da smo mi sigurni u traženju njegove intervencije. Mislimo o tome, kako je naša molitva i potrebita i sigurna. Potrebita: zato što govorimo istinu sebi samima, a sigurna – zato što vjerujemo da Gospodin može učiniti ono što ga tražimo“.

Izvor: it.radiovaticana.va