Kršćanstvo nije pravilo bez duše, katalog formalnih zahtjeva za ljude koji pokazuju lijepo licemjerno lice, kako bi sakrili srce ispražnjeno od ljubavi. Kršćanstvo je Kristovo vlastito tijelo, koje se bez srama prigiba nad patnikom. Kako bi pojasnio ovu kontradikciju, papa Franjo navodi dijalog iz današnjeg evanđelja, razgovor između Isusa i pismoznanaca koji kritiziraju učenike zato što za razliku od njih ne poštuju post – jer farizeji su prakticirali silne postove (Mk 9,14-15). Pismoznanci su, ističe Papa, pretvorili poštivanje zakona u formalnost, sveli su vjerski život na „etiku“ zaboravljajući korijen: „povijest spasenja, izabranje, savez“:

„Primiti od Gospodina Očinsku ljubav, primiti od Gospodina identitet Božjeg naroda i svesti ga na etiku – to znači odbaciti taj dar ljubavi. Ovi licemjeri su dobri ljudi, čine sve što treba činiti. Samo izgledaju dobri! To su etičari, etičari bez dobrote, jer su izgubili osjećaj pripadanja Božjem narodu“, ističe Papa pojašnjavajući kako je spasenje darovano upravo kroz pripadnost Božjem narodu.

Ipak, primjećuje Papa, već je Prorok Izaija, u tekstu iz prvog čitanja (Iz 58,1-9), jasno opisao u čemu se sastoji post u Božjim očima: Razbiti okove nepravedne, osloboditi potlačene, podijeliti svoj kruh s gladnima, uvesti u kuću beskućnike, odjenuti gologa (Iz 58,6-7).

„To je post Bogu ugodan! Post koji vodi računa o životu bližnjega, koji se ne stidi – tako to Izaija kaže – bratova tijela. Naše savršenstvo, naša svetost napreduje s Božjim narodom, u kojem smo izabrani i u koji smo utjelovljeni. Najveći čin naše svetosti očituje se kroz čin u korist tijela bližnjega i tijela Isusa Krista. Čin svetosti danas, naš čin, ovdje, na oltaru nije licemjerni post: to znači ne sramiti se tijela Kristova koje tu dolazi. To je otajstvo tijela i krvi Kristove. To znači otići i podijeliti kruh s gladnima, njegovati bolesne, stare, koji nam ne mogu dati ništa zauzvrat: to znači ne stidjeti se tijela!“.

Najteži post jest post dobrote, tvrdi papa Franjo. To je post dobrog Samaritanca, on se prigiba nad ranjenim čovjekom, za razliku od svećenika koji vidi istog nesretnika, no ubrzava korak, bojeći se možda da se ne onečisti. Te, zaključuje: ovo nam pitanje Crkva danas predlaže: „Stidim li se ja tijela svog brata, svoje sestre?“:

„Kad dajem milostinju, puštam li da novčić padne bez da dotaknem ruku? A ako je slučajno dotaknem, činim li to brzo? Kad dajem milostinju, gledam li oči brata mog, moje sestre? Kad znam da je neka osoba bolesna, idem li je posjetiti? Pozdravljam li je nježno? Evo znaka koji će nam možda pomoći, jedno pitanje: znam li nježno dotaknuti bolesnog, starog, djecu, ili sam izgubio osjećaj za nježni dodir? Ovi licemjeri nisu znali pomilovati! Zaboravili su to… Ne stidjeti se tijela svog brata: to je naše tijelo! Biti ćemo suđeni po tome kako smo postupali s tim bratom, s tom sestrom“.

Izvor: www.it.radiovaticana.va