Isus govori učiteljima zakona nakon što oni od njega traže znak, te definira ih kao „zao naraštaj“. Temeljem današnjeg evanđelja Papa razvija temu „Božjeg iznenađenja“ (Lk 11,29-32). Isti učitelji od Isusa često traže znak, no on im odgovara da nisu kadri vidjeti „znakove vremena“.

„Zašto zakonoznanci nisu shvaćali znakove vremena, već su od Isusa tražili izvanredan znak (Isus im ga daje kasnije), zato što nisu shvaćali? Prije svega, zato što su bili zatvoreni. Bili su zatvoreni u svoj sustav, odlično su si posložili zakon, pravo remek djelo. Svi su Židovi znali što treba činiti, što ne treba činiti, dokle se može ići. Sve je bilo posloženo. A oni su u tome imali svoju sigurnost“.

Za njih su Isusovi postupci bili „nešto čudno“. „družiti se s grešnicima, blagovati s carinicima“. Njima se to „nije svidjelo, bilo je opasno. Njihov je nauk bio ugrožen, nauk Zakona kojeg su oni sami, teolozi, razvijali kroz stoljeća“. Papa priznaje, „činili su to iz ljubavi, kako bi ostali vjerni Bogu“. No, „ostali su zatvoreni“, „jednostavno su zaboravili povijest. Zaboravili su da je Bog – Bog zakona, ali i Bog iznenađenja“. S druge strane, rekao je papa Franjo, „i svom je narodu Bog priuštio brojna iznenađenja, poput izbavljenja od Egipatskog sužanjstva“.

„Nisu shvaćali da je Bog Bog iznenađenja, da je Bog uvijek nov. Ne odriče se sebe, nikad ne povlači svoju riječ, ali nas uvijek iznenađuje (2 Tim 2,13). No nisu to shvaćali, i zatvoreni u sustav izgrađen s puno dobre volje, traže od Isusa: 'Daj nam znak!'. Nisu razumjeli brojne Isusove znakove, koji su ukazivali da je vrijeme sazrelo. Zatvorenost! Drugo, zaboravili su da su narod u hodu. U hodu! A kad se hodi, uvijek se nailazi na nešto novo, nešto nepoznato“.

Te dodaje, „hod nije svrha samom sebi“. To je put prema „konačnoj objavi Gospodinovoj. Život je put prema punini Isusa Krista, koji će doći ponovno“. Ova generacija, ponavlja, „traži znak“, no Gospodin kaže, „neće joj se dati nikakav znak, osim znaka Jone proroka“, tj. „znaka Uskrsnuća, Slave, one eshatologije prema kojoj hodimo“. Zakonoznanci su, ponavlja Papa, „bili zatvoreni u sebe, nisu bili otvoreni Bogu iznenađenja, nisu poznavali ni puta niti eshatologije“: Tako, kad u Sinedriju Isus potvrđuje da je Sin Božji, „oni si razdiru odjeću“, sablažnjeni optužuju Isusa da huli protiv Boga (Mk 14,62). „Za njih je Isusov znak – bogohulan“. Zato Isus za njih kaže da su opak naraštaji.

Nisu shvaćali da je zakon kojeg su čuvali i voljeli, zapravo put prema Isusu Kristu. „Ako zakon ne vodi k Isusu Kristu, ne približava Isusu Kristu – taj je zakon mrtav. Stoga ih Isus kori zbog zatvorenosti, zbog nesposobnosti prepoznavanja znakova vremena, zbog zatvorenosti Bogu iznenađenja.

„I to nas mora poticati na razmišljanje: jesam li ja prionuo uz svoje ideje, svoje interese, jesam li ja zatvoren? Ili sam otvoren Bogu iznenađenja? Jesam li se zaustavio, ili hodam? Vjerujem u Isusa Krista, u Isusa, ono što je učinio: umro je, uskrsnuo i gotova priča – ili vjerujem da put ide dalje prema zrelosti, prema objavi slave Gospodinove? Jesam li kadar shvatiti znakove vremena, biti vjeran glasu Gospodinovu koji se otkriva u tim znakovima? Možemo se danas to zapitati i zatražiti od Gospodina neka nam da srce što ljubi zakon, jer zakon je od Boga; no neka ljubi i Božja iznenađenja, i neka zna da ovaj sveti zakon nije svrha samom sebi“. Biti „na putu“, to je pedagogija koja nas „vodi Isusu Kristu, konačnom susretu gdje će se očitovati veliki znak Sina Čovječjeg“, zaključio je Papa.

Izvor: www.it.radiovaticana.va