„Ispražnjeni“ – ali ispunjeni Bogom. Nemirni, jer neumorni u traženju Boga. Hrabri, jer sposobni za vjeru koja ima velike snove, poput Božjih. Sve u svemu, ljudi u trajnoj napetosti, kako bi bili drugi Krist na zemlji. I ne može biti drugačije za ljude koje je sveti Ignacije Lojolski okupio i okuplja u Družbi što nosi Isusovo ime. Papa Franjo razmatra o karizmi svog Reda, usredotočen na lik Petra Favrea, starog no suvremenog subrata, proglašenog svetim prije dva tjedna. On je bio živući kompendij duhovnih i apostolskih vrednota kakve mora posjedovati jedan isusovac. Počevši od srca, koje je poput Kristovog - prazno i ispražnjeno zbog ljubavi.

Papa je u homiliji podsjetio na riječi svetog Pavla: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge“ (usp. Fil 2,5-7).

„Pozvani smo na to uniženje: biti »ispražnjeni«. Biti ljudi koji ne moraju živjeti usredotočeni na sebe, jer središte Družbe jest Krist i njegova Crkva. A Bog je Deus semper maior (uvijek veći Bog), Bog koji nas uvijek iznenađuje. Ako Bog iznenađenja nije u središtu, Družba gubi svoju orijentaciju. Zbog toga, biti isusovac znači biti osoba nedovršene misli, otvorene misli, koja razmišlja promatrajući horizont uvijek veće Božje slave, što nas bez prestanka iznenađuje. To je nemir našeg ponora. Taj sveti i lijepi nemir!“.

Postoji li mjera tog nemira? Papa Franjo predlaže usporedbu: isusovac se može pitati „je li sačuvao nemir traženja, ili je okoštao“. U biti, onaj koji djeluje u Družbi, nema izbora: „Potrebno je Boga tražiti kako bi ga se pronašlo, i pronaći ga kako bi ga se iznova i uvijek tražilo“.

„Samo taj nemir daje mir srcu isusovca, apostolski nemir, koji se ne umara u navještaju kerigme, u hrabroj evangelizaciji. To je nemir što nas priprema da prihvatimo dar apostolske plodnosti. Bez nemira – neplodni smo“.

Na ovom mjestu Papa ističe primjer Petra Favrea. On je bio sve to: čovjek velikih želja, nemirni, neodlučni duh, nikad zadovoljan, potican „istinskim duhom djelovanja“.

„Imamo li mi velike vizije i polet? Jesmo li i mi hrabri? Lete li naši snovi visoko? Izjeda li nas revnost (usp. Ps 69,10)? Ili smo osrednji i zadovoljavamo se laboratorijskim apostolskim planovima? Imajmo uvijek pred sobom: snaga Crkve nije u njoj samoj, i njenoj organizacijskoj sposobnosti, već se skriva u dubokim vodama Boga.“

Petar Favre, podsjeća papa Franjo, uložio je život u to da stekne „bliskost s Bogom“, kako bi imao srce usađeno u Isusovo srce. S tim je osjećajima naoružan kršćanskim oružjem nježnosti, Favre bio tvorac dijaloga u Europi podijeljenoj Luterovom reformom.

Te dodaje: „razmišljam o iskušenju u koje možemo pasti, poput mnogih, da povežemo navještaj Evanđelja s šibom osude, isljeđivanja. Ne, Evanđelje se naviješta s nježnošću, bratstvom, ljubavlju“.

Odatle i završno obećanje, prvog Isusovačkog pape u povijesti, u ime cijele Družbe, obećanje obnove po primjeru prvog isusovačkog svećenika u povijesti, brata Petra, koji je pod utjecajem  „očaranja“ Kristom učinio istinske „apostolske ludosti“:

„Mi smo maleni, grješnici, no želimo vojevati pod zastavom Križa u Družbi nagrađenoj u Imenu Isusovu. Mi egoisti, ipak želimo živjeti život ponesen velikim željama. Obnovimo dakle svoj prinos Vječnom Gospodaru svijeta, kako bismo uz pomoć njegove slavne Majke mogli htjeti, željeti i živjeti osjećaje samog Krista, koji je sam sebe ispraznio“.

Izvor: www.it.radiovaticana.va