„Stjepanovo mučeništvo jest odljev Isusovog mučeništva“, tako papa Franjo sažima put prvog mučenika Crkve (Dj 7,51-8,1a). I Stjepan se, poput Isusa, suočio s ljubomorom vođa koji su ga htjeli eliminirati. I za njega su pronašli lažne svjedoke, i na brzinu organizirali suđenje. Stjepan ih upozorava da se opiru Duhu Svetomu, kako je i Isus rekao (Dj 7,51). No ti ljudi, istaknuo je Papa, „nisu imali mira, u vlastitom srcu nisu bili u miru“. U njihovom je srcu bila mržnja. Zato su se razgnjevili čuvši Stjepanove riječi. „Đavao je u njihova srca posijao mržnju. To je đavolska mržnja usmjerena protiv Krista“.

Mržnja đavla, „koji je s Isusom učinio ono što je htio tijekom njegove Muke, sada ponavlja isto“ sa Stjepanom (usp. Mt 17,12). A u mučeništvu se jasno vidi „borba Boga i đavla“. S druge strane, Isus je svojima rekao neka se raduju ako budu proganjani zbog njegova imena: „Biti progonjen, biti mučenik, dati život za Isusa, to je jedno od Blaženstava“ (usp. Mt 5,11-12). Evo zašto „đavao ne podnosi svetost Crkve, ili svetost osobe, te nešto mora učiniti“. To čini sa Stjepanom, no „on umire poput Isusa: opraštajući“.

„Martirij (mučeništvo, op. prev.) prijevod je grčke riječi koja označava i svjedočanstvo. Stoga, možemo reći da kršćanina put vodi tragom ovog svjedočanstva, Isusovim stopama, kako bi posvjedočio za njega. Svjedočanstvo često završava polaganjem vlastitog života. Ne može se shvatiti kršćanina ako on nije svjedok, ako ne daje svjedočanstva. Mi nismo 'religija' ideja, čiste teologije, lijepih stvari, zapovijedi. Ne, mi smo narod što slijedi Isusa Krista i svjedoči – i želi svjedočiti za Isusa Krista – a to svjedočanstvo ponekad dovodi do polaganja vlastitog života“.

Kad je Stjepan ubijen, čitamo u Djelima Apostolskim, „započeli su snažni progoni protiv Crkve u Jeruzalemu“. Progonitelji su sebe smatrali jakima, a đavao ih je poticao na progone, te su se „kršćani rasuli po Judeji i Samariji“ (Dj 8,1). Zbog progona su ljudi odlazili u daleke krajeve, i ondje su tumačili Evanđelje, svjedočili za Isusa: tako je počela „misija Crkve“. Slušajući njih mnogi su se obratili. Jedan od Crkvenih Otaca ovako je protumačio: „Krv mučenika jest sjeme kršćana“. Svojim su svjedočanstvom propovijedali vjeru, rekao je Papa i nastavio:

„Svjedočanstvo uvijek donosi ploda, u svakodnevnom životu, u teškoćama, u progonstvima, pa i u smrti. Crkva je plodna i majka kad svjedoči za Isusa Krista. No kad se Crkva zatvori u sebe, ako sebe shvati kao 'sveučilište religije', s brojnim lijepim idejama, hramovima, muzejima, s puno krasnih stvari, a istovremeno ne svjedoči – postaje jalova. S kršćanima biva jednako. Kršćanin koji ne svjedoči ostaje jalov, ne daje život kojeg je dobio od Isusa Krista“.

Stjepan je „bio pun Duha Svetoga“, rekao je Papa Franjo te upozorio kako se „ne može svjedočiti bez prisutnosti Duha Svetoga u nama“. „U teškim trenucima, kad moramo odabrati ispravan put, kad moramo reći 'ne' brojnim mogućim kušnjama – potrebno je moliti se Duhu Svetomu, a on će nas osnažiti da krenemo putem svjedočanstva“, potiče Papa i zaključuje:

„Danas, razmišljajući o umirućem Stjepanu i kršćanima koji su se razbježali zbog nasilnih progona, zapitajmo se: kakvo je moje svjedočanstvo? Jesam li Isusov svjedok, ili sam samo član sljedbe? Jesam li plodan zato što svjedočim, ili ostajem jalov jer ne dopuštam Duhu Svetomu da me vodi naprijed u mom kršćanskom pozivu?“.

Izvor: www.it.radiovaticana.va