Papa tumači prvo današnje čitanje u kojem se govori o Davidovoj smrti, nakon života provedenog u služenju narodu (1Re 2,1-4.10-12). Ističe tri detalja: David umire usred svojeg naroda. Živi do kraja pripadnost Božjem narodu. On je griješio, i sam se nazvao grešnikom, no nikada nije napustio Božji narod.

„Grešnik da, izdajnik – ne! I to je milost: ostati do kraja u Božjem narodu. Milost smrti u njedrima Crkve, u njedrima Božjeg naroda. To je prvo što želim istaknuti. To vrijedi i za nas: moliti milost da umremo u kući: umrijeti u kući, u Crkvi. To je milost! To se ne može kupiti. To je Božja milost koju treba isprositi: 'Gospodine, daj mi da umrem u kući, u Crkvi!' Grešnici, da, to smo svi! Ali ne i izdajnici! Ne pokvareni! Uvijek smo tu! A Crkva je majka koja nas prihvaća takvima kakvi jesmo, često prljavi. No, Crkva nas čisti: ona je majka!“.

Drugo razmatranje: David umire „u miru, miran i spokojan“, siguran da će se pridružiti svojim ocima, na drugoj strani. To je druga milost, potvrđuje Papa, milost umiranja u nadi, u svijesti da nas očekuju na drugoj strani. U nadi da i nakon života i dalje imamo dom, obitelj te da nećemo biti sami. „I to je milost koju treba isprositi, jer u posljednjim trenucima života postajemo svjesni da je život borba, u kojoj duh zla želi svoj plijen“.

„Sveta Terezija od Djeteta Isusa u posljednjim danima svojeg života govori kako se u njenoj duši odvija borba.  Kada je razmišljala o budućnosti, o onome što se događa nakon smrti, u nebu, čula je glas koji joj je govorio: 'Ne budi glupa, očekuje te mrak. Očekuje te mrak ništavila!' Tako govori. To je glas demona, đavla, koji nije htio da se ona prepusti Bogu. Umrijeti u nadi i umrijeti prepuštajući se Bogu. Moliti tu milost. No, prepuštanje Bogu započinje sada, u malim stvarima života, u velikim problemima: uvijek se trebamo povjeriti Gospodinu! Čovjek na taj način stvara naviku povjeravanja Gospodinu, te nada raste. Umrijeti u kući. Umrijeti nadajući se“.

Treća je misao posvećena Davidovoj ostavštini. Brojni su skandali vezani uz nasljedstvo, skandali koji uništavaju obitelji. No David ostavlja u baštinu 40 godina vladavine i učvršćeni narod. Ima jedna narodna poslovica koja kaže: 'Svaki čovjek mora za sobom ostaviti jedno dijete, mora posaditi jedno drvo i mora napisati jednu knjigu: to je najbolja ostavština!' . Papa dalje propituje: „Kakvu ostavštinu ostavljam onima koji dolaze poslije mene? Nasljedstvo života? Jesam li učinio toliko dobra da me netko želi za oca ili majku? Jesam li posadio drvo? Jesam li dao život, mudrost? Jesam li napisao knjigu?“. David ostavlja baštinu svojemu sinu, govoreći mu: „Ti budi jak i pokaži da si čovjek. Služi zakonu Gospodnjem, hodeći njegovim putem i poštujući njegove zakone!“.

To je baština: to je naše kršćansko svjedočanstvo što ga ostavljamo drugima. Neki od nas ostavljaju veliku baštinu: sjetimo se svetaca koji su snažno živjeli evanđelje, koji nam ostavljaju životni put, svoj način života kao baštinu. Ove tri misli rađaju se u mom srcu dok čitam tekst o Davidovoj smrti: moliti milost umiranja u kući, umiranja u Crkvi; moliti milost umiranja u nadi, s nadom; te moliti milost po kojoj ćemo ostaviti lijepo nasljedstvo, nasljedstvo čovječnosti, sačinjeno od svjedočenja kršćanskog života. Neka svima nama Sveti David izmoli ove tri milosti!“.