„Isusov život bio je borba. On je došao pobijediti zlo, pobijediti kneza ovoga svijeta, pobijediti demona." Tako je papa Franjo započeo svoju homiliju, usredotočenu na pitanje borbe protiv demona. Svaki se kršćanin mora suočiti s time, rekao je Papa. Demon je „više puta iskušavao Isusa, Isus je tijekom svog života osjetio iskušenja, kao i progonstva“. Upozorio je da mi kršćani koji želimo slijediti Isusa, „moramo dobro upoznati ovu istinu“:

„I mi smo iskušavani, i mi smo predmet đavoljih napada, jer duh Zla ne želi našu svetost, ne želi kršćansko svjedočanstvo, ne želi da budemo Isusovi učenici. Na koji način nas duh Zla udaljava s Isusovog puta svojom kušnjom? Đavolska kušnja ima tri karakteristike, moramo ih upoznati da ne upadnemo u zamku. Na koji način nas demon udaljava od Isusovog puta? Kušnja počinje polagano, ali konstantno raste. Potom, poput zaraze prelazi na drugoga, prenosi se drugome, pokušava postati 'zajednička'. Konačno, kako bi umirila dušu, opravdava se. Raste, zarazna je i opravdava se“.

Prva Isusova kušnja, primjećuje Papa, „izgleda poput zavođenja“, đavao kaže Isusu neka se baci s Hrama, i tako će, kaže napasnik, „svi reći: 'Eno Mesije!'“. Istu je stvar napasnik učinio s Adamom i Evom: „To je zavođenje!“. Đavao, rekao je Papa, „skoro pa govori poput duhovnog učitelja“. Jednom odbačena napast „raste i vraća se još snažnija“. Papa podsjeća na Isusove riječi iz Lukinog evanđelja: „kad je demon odbijen, ide uokolo, traži drugove i s tom bandom se vraća“ (usp. Luka 11,26). Dakle, „raste, uključujući i druge“. Tako se dogodilo i s Isusom: demon je povukao za sobom i njegove neprijatelje. Ono što je izgledalo kao mali, mirni potočić, odjednom je naraslo poput morske plime. Napast raste i zarazna je. Na kraju samu sebe želi opravdati. Papa je podsjetio: kad Isus propovijeda u sinagogi, njegovi ga neprijatelji omalovažavaju govoreći: „Ovo je sin Josipov, tesar, sin Marijin! Nikad nije pohađao visoke škole! S kakvim autoritetom govori? Nije studirao!“ (usp. Luka 4,22). Napast je „okupila svih protiv Isusa“. A najviši stupanj samoopravdanja – istaknuo je Papa – su riječi velikog svećenika koji kaže: „Ne znate li da je bolje da jedan čovjek umre kako bi spasio narod?“ (usp. Ivan 11,50).

Nadovezujući se na prvo čitanje, iz knjige proroka Jeremije (Jer 20,10-13), Papa nastavlja: „Napast koja raste, raste zarazujući druge. Pomislimo samo na ogovaranje, primjerice: pomalo zavidim ovom ili onom. Ta je zavist ponajprije u meni samom, ali moram je podijeliti, te se ide kod druge osobe govoreći: 'Ma jesi li ti vidio onoga?'… te želi rasti zarazujući jednog, pa drugog… To je mehanizam ogovaranja i svi smo mi u kušnji da nekog olajavamo! Možda netko od vas nije, ako je svet, no i ja sam sam bio u kušnji da ogovaram! To je svakodnevna kušnja. Započinje nježno, kao tiha voda. Zarazom raste, i na kraju se opravdava“.

Budimo oprezni, rekao je Papa, kad u našem srcu osjećamo nešto što će na kraju uništiti osobu. „Budimo oprezni, naglasio je, jer ako tu tihu vodu ne zaustavimo na vrijeme, kad naraste i proširi zarazu, postati će plima, toliko velika da će nas dovesti jedino do toga da se loše opravdavamo, kako su se opravdavali i oni ljudi tvrdeći da je „bolje da umre jedan čovjek za narod“.

„Svi smo iskušavani, jer borba je zakon duhovnog života, kršćanskog života: borba. Knez ovoga svijeta, đavao, ne želi našu svetost, ne želi da mi slijedimo Krista. Netko od vas mogao bi reći: 'Oče, vi živite u nekom prošlom vremenu: govoriti o đavlu u 21. stoljeću!?'. No pazite, đavao postoji! Đavao postoji i u 21. stoljeću! Ne moramo biti naivni, zar ne? Moramo naučiti od Evanđelja kako se boriti protiv đavla“, zaključio je Papa.