Božji narod suočen sa svjetovnošću radije odabire udaljavanje od Gospodina. Papa Franjo potaknut prvim čitanjem iz knjige Makabejaca (1 Mak 1), zaustavlja se na „izopačenom korijenu“ svjetovnosti.

Prema knjizi o Makabejcima, vođe izraelskog naroda ne žele više da Izrael bude izoliran od drugih naroda te napuštaju vlastite tradicije i pregovaraju s poganskim kraljem. 'Pogađaju se' i oduševljeni su time. Kao da kažu: 'mi smo progresivni, napredujemo u pravcu kojim idu svi'. Radi se o duhu 'adolescentne progresivnosti' koja vjeruje da je 'napredak u bilo kojem pravcu bolji od vjernosti'. Vođe naroda se pogađaju s kraljem po pitanju „vjernosti uvijek vjernom Bogu“.

Papa upozorava: „to se naziva apostazija, otpad od vjere“, „preljub“. Ne pogađaju se o određenim pitanjima, nego se pogađaju o temelju svojeg bitka: vjernosti Gospodinu.

„U ovome je proturječnost: ne pogađamo se s vrijednostima, već s vjernošću. To je plod sotone, kneza ovoga svijeta, koji nas vodi naprijed u duhu svjetovnosti. Potom dolaze posljedice. Poprimili su navike pogana, a kasnije, još korak naprijed: kralj je propisao da su svi u cijelom kraljevstvu postali jedan narod, te da svatko mora zaboraviti vlastite običaje. Takva globalizacija nije lijepa, to nije jedinstvo svih naroda, svaki sa svojim običajima – ali ujedinjeni. Naprotiv, to je globalizacija vladanja jednoobraznosti, to je baš - jednoumlje. A jednoumlje je plod svjetovnosti“.

Nakon toga, dodaje, „svi narodi su se prilagodili zapovijedima kralja, prihvatili su njegov kult, žrtvovali su idolima i oskvrnuli subotu. Korak po korak ide se naprijed ovim putem“. Na kraju, podsjeća Papa, „kralj je na oltar postavio grozotu pustoši“.

„Netko će pitati, 'Oče, ovo se i danas događa?' Da. Jer i danas postoji duh svjetovnosti, i danas nas vodi u želji da budemo napredni u jednoumlju. Ako je tada kod nekoga bila pronađena knjiga Saveza, a ako je netko bio poslušan Zakonu, po kraljevoj presudi bio je osuđen na smrt (1 Mak 1,63): a o tome smo posljednjih mjeseci čitali u novinama. Ti su ljudi trgovali s vlastitom vjernošću Gospodinu, ti ljudi, potaknuti duhom svijeta, trgovali su vlastitim identitetom, s pripadnošću svojemu narodu, narodu kojeg Bog jako ljubi, narodu kojeg Bog želi za svoj narod“.

Papa navodi roman s početka 20. stoljeća „Gospodar svijeta“ koji govori upravo „o duhu svjetovnosti što nas vodi k otpadu od vjere“.

Danas, upozorava, misli se da „moramo biti kao svi, moramo biti normalniji, činiti kao što čine svi“, a sve u skladu s tim nezrelim progesivizmom. Primjećuje, „povijest slijedi“: „smrtne osude, ljudske žrtve“. „A vi – pita se Papa – vi mislite da se danas ne prinose ljudske žrtve? Itekako se prinose, i brojne su! A postoje i zakoni koji ih štite“.

„No ono što nas tješi jest da pred putem ovosvjetskog duha, kneza ovoga svijeta, pred putem nevjere, uvijek ostaje Gospodin koji ne može sam sebe zanijekati, Vjeran: On nas uvijek čeka, On nas beskrajno ljubi i oprašta nam kad se mi, raskajani zbog pokojeg malog koraka u duhu svjetovnosti, vraćamo k Njemu, vjernom Bogu nevjernog naroda. U duhu sinova Crkve molimo Gospodina da nas svojom dobrotom i vjernošću spasi od svjetovnog duha što trguje u svemu, neka nas čuva i vodi naprijed, kako je vodio svoj narod u pustinji, za ruku, kao Otac svoje dijete. S Gospodnjom rukom hodit ćemo u sigurnosti“.

Izvor: www.it.radiovaticana.va