U govoru, održanom bez unaprijed pripremljenoga teksta, Papa je govorio o trpljenju, o poštovanju, o ranama onih koji oplakuju svoje najbliže, stradale u potresu, i onih koji su izgubili sve osim nade.

Obnoviti – od te je riječi krenuo Papa, često navodeći dva svjedočanstva iznesena prije njegova govora. Sveti je Otac ponovio riječi Raffaela, koji je govorio o trenutcima potresa, i župnika opatije svetoga Eutihija, don Luciana, koji je rekao: 'Izgubili smo kuće, ali smo postali jedna velika obitelj'.

Papa Franjo je govorio o ranama na srcu ljudi s kojima se susreo, koji su ostali bez doma, koji su izgubili svoje najmilije: djecu, roditelje… Tu nema mjesta optimizmu; ima za nadu, ali ne za optimizam – napomenuo je Papa te objasnio da je optimizam nazor koji je u nekom trenutku potreban, ali on nema srži. Danas je potrebna nada za obnovu, a ona se ostvaruje rukama.

Upravo je o rukama potom govorio Sveti Otac; o Raffaelovim rukama koje su iz ruševina izvukle članove obitelji, o rukama liječnikâ, bolničarâ, vatrogasaca i dragovoljaca.

- Za obnovu su potrebni srce i ruke, ruke svih nas – istaknuo je Papa, a potom govorio o ranama, te naveo riječi don Luciana koji je kazao: 'Ostali smo tamo kako ne bismo još više ranili svoju zemlju'.

- Nemoj još više raniti ono što je već ranjeno. I nemoj ranjavati praznim riječima, vijestima koje nemaju poštovanja, koje nisu nježne pred boli. Tišina i nježnost srca pomažu nam da ne povrijedimo – rekao je Papa koji se osvrnuo i na snagu pomirenja i zajedničkoga druženja, zajedničkoga tugovanja, u suočavanju s teškim situacijama.

Govoreći o ''ranama'', o riječi koja ga se posebno dojmila iz spomenuta dva svjedočanstva, Sveti je Otac istaknuo da će rane zacijeliti, ali će ožiljci ostati cijeli život, i podsjećat će na ovaj trenutak boli. Spominjući ponovno riječi don Luciana koji je istaknuo hrabrost, ustrajnost, strpljenje i solidarnost u uzajamnom pružanju pomoći među ljudima, Papa je kazao da je ponosan na župnike koji nisu napustili to područje.

Na kraju je govorio o blizini, te istaknuo da nas blizina čini čovječnijima, čini nas više ljudima dobra, čini nas hrabrijima.

- Jedno je kada hodimo sami na putu života, a drugo je kada idemo držeći se za ruku s drugim, kada smo blizu drugoga – napomenuo je Papa te na kraju istaknuo da je potreban novi početak ne gubeći sposobnost sanjanja.