Papa Franjo govori o tri glavna cilja u redovničkom životu, a prvi je "sa zahvalnošću gledati na prošlost" da se živim održi vlastiti identitet i svi vidici karizme. Drugi je pak "strasno živjeti sadašnjost", živeći Evanđelje u duhu zajedništva, a treći je "s nadom prigrliti budućnost", unatoč teškoćama koje se susreću u redovništvu, počevši od krize zvanja.

Papa potiče mlađe redovnike i redovnice da ne popuštaju napasti brojeva i učinkovitosti, te da se ne oslanjaju samo na vlastite snage. Mašta ljubavi ne poznaje granice, a potreban je polet da se Evanđelje nosi u kulture i razne društvene okvire. U zajednici radosno življena vjera čini Crkvu privlačivom, tvrdi papa Franjo.

Svjedočenje bratske ljubavi, solidarnosti i dijeljenja snaži Crkvu, koja bi trebala biti kovačnica proroka, kadrih iščitavati znakove vremena i tumačiti zbivanja, osuđujući grijeh i nepravde. Papa očekuje da osobe posvećenoga života "stvaraju mjesta" gdje se živi evanđeoska logika dara, bratstva, različitosti i uzajamne ljubavi.

Idealno mjesto za takav život jest redovnička zajednica. Papa želi da Godina posvećenoga života potakne suradnju raznih zajednica u prihvatu izbjeglica, blizini siromašnima, u naviještanju Evanđelja i u molitvi. Premda piše osobama posvećena života, Papa nije zaboravio važnu ulogu laika koji s posvećenim osobama dijele ideale, duh i poslanje, a potaknuo je biskupe da u redovničkim zajednicama podupiru izvorne karizme kako bi u Crkvi blistala ljepota i svetost posvećena života.