Najavili ste “promjenu papinstva”. Je li ta zamisao proizašla iz Vaših susreta s pravoslavnim patrijarsima?

“Ivan Pavao II. je još izričitije govorio o načinu iskazivanja prvenstva koje je otvoreno novim situacijama. Ne samo sa stajališta ekumenskih odnosa, nego i odnosa s kurijom i mjesnim crkvama. Tijekom ovih devet mjeseci posjetila su me mnoga pravoslavna braća: Bartolomej, Hilarion, teolog Zizioulas, koptski papa Tawadros. Ovaj posljednji je mistik; ušao je u kapelicu, izuo cipele i krenuo moliti. Osjećam se njihovim bratom. Oni imaju svoj apostolski slijed; primio sam ih kao braću biskupe. Bolno je to što još uvijek ne možemo zajednički slaviti Euharistiju, ali postoji prijateljstvo. Smatram da je put prema tome ovo: prijateljstvo, zajednički rad i molitva za jedinstvo. Blagoslivljamo jedan drugoga. Braća blagoslivljaju jedan drugoga zvali se oni Petar, Andrija, Marko, Toma...”.

Jedinstvo kršćana je za Vas prioritet?

“Da, za mene je ekumenizam prioritet. Danas postoji ekumenizam krvi. U nekim zemljama ubijaju kršćane zbog nošenja križa ili posjedovanja Biblije, a prije nego što ih ubiju ne pitaju ih jesu li anglikanci, luterani, katolici ili pravoslavci. Njihova krv je izmiješana. Za one koji ubijaju oni su kršćani. Mi smo ujedinjeni krvlju, iako još uvijek nismo uspjeli učiniti potrebne korake ka jedinstvu među sobom, ali možda još nije došlo vrijeme. Jedinstvo je dar koji trebamo tražiti. Poznavao sam jednog župnika u Hamburgu koji je radio na procesu beatifikacije jednog katoličkog svećenika kojemu su nacisti odrubili glavu zbog toga što je djecu poučavao katekizmu. Poslije njega jedan luteranski pastor je ubijen iz istog razloga. Njihova krv se izmiješala. Taj župnik mi je ispričao kako je otišao svome biskupu i rekao mu: 'Nastavit ću svoj rad, ali na obje kauze za proglašenje blaženim, ne samo na ovoj katoličkog svećenika.' Upravo je to ekumenizam krvi. On postoji i danas; samo čitajte što piše u novinama. Oni koji ubijaju kršćane ne pitaju za njihovu osobnu iskaznicu Crkve u kojoj su kršteni. To su činjenice koje trebamo uzeti u obzir.”

U apostolskoj pobudnici pozivate na razborite i odvažne pastoralne odluke kada je u pitanju udjeljivanje sakramenata. Na što se to točno odnosi?

“Kada govorim o razboritosti tada ne mislim o njoj kao stavu koji paralizira nego o razboritosti kao svojstvu vođe. Razboritost je vrlina onih koji vladaju, a isto vrijedi i za odvažnost. Onaj  koji vlada mora to činiti s odvažnošću i razboritošću. Govorio sam o krštenju i pričesti kao duhovnoj hrani koja osobi pomaže da nastavi ići dalje; ovdje se radi o lijeku, a ne o nagradi. Neki su pritom odmah pomislili na sakramente namijenjene razvedenima, a koji su ponovno u braku, ali ja o tome uopće nisam govorio. Jednostavno sam želio istaknuti to načelo. Ljudima moramo olakšati vjeru umjesto da je kontroliramo. Prošle godine u Argentini sam osudio stav nekih svećenika koji odbijaju krstiti djecu neudanih majki. To je bolestan mentalitet.”

A što je s razvedenima koji su ponovno u braku?

“Isključivanje razvedenih koji su u drugom braku od pričesti nije kazna. To treba zapamtiti. Ali, nisam o tome govorio u pobudnici.“

Hoće li se o tom problemu raspravljati na sljedećoj biskupskoj sinodi?

“Sinodalitet Crkve je važan: o braku ćemo u cijelosti raspravljati na konzistoriju kardinala sazvanom u veljači. O tim temama također će biti riječ na izvanrednoj biskupskoj sinodi koja će se održati u listopadu 2014. godine kao i na redovnoj biskupskoj sinodi sljedeće godine. Tom prilikom detaljno će se ispitati i pojasniti mnogi elementi tih problema.”

Kako napreduje posao osmorice Vaših “savjetnika“ oko pitanja reforme kurije?

“Mnogo je tu posla. Oni koji su željeli dati svoje prijedloge ili zamisli učinili su to. Kardinal Bertello prikupio je mišljenja svih vatikanskih dikasterija. Primili smo prijedloge biskupa iz cijeloga svijeta. Na posljednjem sastanku osmorica kardinala su mi rekla da je došlo vrijeme za konkretne korake i da će mi te prijedloge prezentirati na sljedećem sastanku u veljači. Uvijek sam nazočan na sastancima, osim srijedom ujutro kada imam opću audijenciju. Međutim, ja ondje ništa ne govorim, nego samo slušam i to mi odgovara. Prije nekoliko mjeseci jedan stariji kardinal mi je rekao: ‘Već ste započeli s reformom kurije svojim dnevnim misama u Domu svete Marte.’ To me nagnalo da uvidim da strukturalnim promjenama unutar reforme prethode duhovne i pastoralne inicijative.”

Kakav bi trebao biti ispravan odnos između Crkve i politike?

“Taj odnos istodobno mora biti usporedan i konvergentan. Usporedan jer svatko od nas ima svoj put kojim treba ići i svoje specifične zadatke. Konvergentan jedino u pomaganju drugome. Kada se ti odnosi najprije prožmu, bez naroda ili bez da se ljude uzima u obzir, tada se stvara veza s političkom moći koja dovodi do truleži u Crkvi-do svijeta biznisa, kompromitiranja... Taj odnos treba teći usporedo na način da se svaka strana, Crkva i politika, služi svojim metodama, zadacima i svojom svrhom, ujedinjujući se jedino sa ciljem općeg dobra. Politika je plemenita; ona je jedan od najviših oblika ljubavi, kao što je to papa Pavao VI. običavao reći. Prljamo je kada je koristimo u poslovne svrhe. Odnos Crkve i političke moći također može biti iskrivljen kada opće dobro nije jedina dodirna točka.”

Mogu li Vas pitati hoće li Crkva u budućnosti imati žene kardinale?

“Ne znam odakle dolaze takve ideje. Žene u Crkvi treba cijeniti, a ne ‘klerikalizirati.’ Oni koji predlažu uvođenje žena kardinala imaju problema s klerikalizmom.”

Kako napreduje operacija ‘čišćenja’ u Institutu za vjerska djela (IOR)?  

“Komisija koja je za to dodijeljena dobro napreduje. Dobili smo pozitivno izvješće Moneyvala i na dobrom smo putu. Što se tiče budućnosti Instituta za vjerska djela, to ćemo još vidjeti. “Središnja banka“ u Vatikanu, na primjer, bi trebala biti APSA (Uprava baštine Svete Stolice). Sam IOR je ustanovljen sa svrhom da pomogne u vjerskim djelima, misijama i siromašnim Crkvama. Međutim, postao je ono što je sada.”

Jeste li prije godinu dana mogli zamisliti da ćete Božić 2013. slaviti u bazilici svetog Petra?

“Apsolutno nisam”.

Jeste li očekivali da će Vas izabrati za papu?

“Ne, nisam to očekivao. Nisam gubio mir kako se broj glasova povećavao. Ostao sam miran. I dalje sam u tom miru i to smatram darom od Gospodina. Nakon što je posljednje prebrojavanje bilo gotovo, postavili su me u sredinu Sikstinske kapele i pitali prihvaćam li službu. Odgovorio sam da prihvaćam i da sam odabrao ime Franjo. Tek kada su me odveli u susjednu prostoriju gdje sam trebao presvući svoju svećeničku haljinu, dakle netom prije mog prvog pojavljivanja u javnosti, kleknuo sam kako bi se pomolio na nekoliko minuta u Pavlovoj kapeli zajedno s kardinalima Vallinijem i Hummesom.”