„Ovo je noć bdijenja. Gospodin ne spava, bdije Čuvar svoga naroda (usp. Ps 121,4) da ga izvede iz ropstva i otvori mu put slobode. Gospodin bdije, a moću svoje ljubavi vodi narod preko Crvenoga mora; Isusa pak kroz ponor smrti i pakla“, istaknuo je Sveti Otac u propovijedi na Molitvenom bdijenju u bazilici Sv. Petra.

„Bila je to noć bdijenja za Isusove učenike i učenice, noć žalosti i straha. Muškarci su bili zatvoreni u Cenakulu [dvorani Posljednje večere]. Žene pak u zoru prvoga dana po suboti odoše na grob kako bi pomazale Isusovo tijelo. Bile su uzbuđene i pitale se: „Kako ćemo ući [u grob]; i tko će nam otkotrljati kamen?... Odmah su zamijetile prvi znak: veliki kamen već bijaše odmaknut i grob otvoren!“,  rekao je Papa.

Uđoše u grob i opaziše mladića u bijeloj haljini... (Mk 16, 5). Žene su bile prve koje vidješe taj veliki znak – prazan grob – i prve su ušle…„Uđoše u grob“. „Dobro je da, u ovoj noći bdijenja, zastanemo i razmišljamo o iskustvu Isusovih učenica, jer se i na nas odnosi. Ustvari, ovdje smo zato da uđemo u otajstvo koje je Bog ispunio svojim bdijenjem ljubavi“,  kazao je Sveti Otac.

Uskrs se ne može shvatiti ako se ne uđe u otajstvo. Nije to samo intelektualni čin, niti samo spoznaja ili pronicanje… Uskrs je puno više od toga! „Ući u otajstvo“ znači biti sposoban čuditi se, kontemplirati; znači sposobnost osluškivanja tišine i čuti blagi lahor tišine u kojoj nam Bog govori (usp. 1 Kr 19, 12).

„Ulaženje u otajstvo od nas traži da se ne bojimo stvarnosti: da se ne zatvaramo u sebe, da ne bježimo od onoga što ne shvaćamo, da ne zatvaramo oči pred problemima niti da ih niječemo, da ne izbjegavamo pitanja… Ući u otajstvo znači napustiti svoje lagodne sigurnosti, vlastitu lijenost i ravnodušnost koje nas koče, i tragati za istinom, ljepotom i ljubavlju; tražiti duboki smisao, istinski odgovor na upite koji dovode u krizu našu vjeru, vjernost i naš razum“,  ustvrdio je Papa.

Nadalje papa Franjo poručio je kako je za ulazak u otajstvo potrebna poniznost: „Poniznost samosniženja, silazak s prijestolja vlastitog i tako oholog ja, naše umišljenosti; poniznost da se priznamo onakvima kakvi jesmo: stvorenje s dobrim i lošim svojstvima, grješnicima potrebnim oprosta. Da bi se ušlo u otajstvo potrebno je poniziti se i priznati vlastitu nemoć, isprazniti se od svog idolopoklonstva. Potrebna je adoracija [klanjanje, poklonstvo Bogu]. U otajstvo se ne može ući ako mu se ne poklonimo.“

„Isusove učenice uče nas tome. One su onu noć probdjele, zajedno s Majkom. Djevica Majka im je pomogla da sačuvaju vjeru i nadu. Nisu bile zatočenice boli i straha, nego su u osvit zore izašle, noseći u ruci svoje pomasti, srcem pomazanim ljubavlju. Izašle su, našle prazan grob i ušle. Bdjele su, izašle i ušle u Otajstvo. Od njih naučimo bdjeti s Bogom i Marijom, našom Majkom, kako bismo ušli u Otajstvo koje nas iz smrti vodi u život“, zaključio je Sveti Otac.