Papa je današnju propovijed posvetio mučeništvu Ivana Krstitelja, te je istaknuo, da pravi Kristov učenik poput Krstitelja ide putem poniznosti, ne svojatajući proroštva.

Herod daje ubiti Ivana kako bi usrećio ljubavnicu Herodijadu i hir njezine kćeri. Papa Franjo se  zadržava na tragičnoj Krstiteljevoj smrti iz današnjeg Evanđelja (Marko 6,14-29). Ivan je kratko živio, dano mu je malo vremena za navještaj Riječi Božje. Njega je Bog pozvao da pripremi put Sinu. Ivan završava tragično tijekom gozbe na Herodovom dvoru.

„Na dvoru je sve moguće: potkupljivost i pokvarenost, poroci, prijestupi. Dvorovi potiču takva ponašanja. Što je učinio Ivan? Prije svega, naviještao je Gospodina. Naviještao je da se Spasitelj približio, da se približilo kraljevstvo Božje. I to je činio snažno. I krstio je. Sve je poticao na obraćenje“.

Navještaj Isusa Krista je prvo što je Ivan učinio. Drugo, „nije se okoristio svojim moralnim autoritetom“. Papa je podsjetio kako je Ivan imao priliku reći 'Ja sam Mesija', jer je uživao veliki moralni autoritet, svi su dolazili k njemu. Evanđelje kaže kako je Ivan svima govorio neka se obrate. Farizeji, pismoznanci, svi su svjedočili njegovoj snazi: „To je bio ispravan čovjek“. Stoga ga pitaju, je li on Mesija. I u tom trenutku, kušan vlastitom taštinom, „mogao je složiti izraz lica kao na pobožnoj sličici i reći: 'Hm, ne znam…', glumeći poniznost“. No bio je jasan: „Ne! Nisam! Za mnom dolazi onaj koji je jači od mene, kojem nisam dostojan odriješiti remenja na obući!“. Ivan je bio jasan, ističe Papa. Nije ukrao naslov, nije monopolizirao poziv. To je dakle njegov drugi čin, Ivan je čovjek istine. „Ne otima dostojanstvo“. Treći Ivanov postupak jest nasljedovanje Krista. I Herod koji ga je ubio, vjerovao je da je Isus zapravo Ivan. Ivan je nasljedovao Isusa, posebno na putu poniznosti. Ivan se ponizio, unizio je sebe do kraja, do smrti. Čak su im i smrti slične, smrt u sramoti: Isus kao razbojnik, kao lopov, kao kriminal, na križu, ističe Papa.

„Umrli su poniženi. Ivan je također imao svoj Getsemanski vrt, trenuci tjeskobe u zatvoru, kad je pomislio kako je pogriješio, poslavši svoje učenike da ispitaju Isusa: 'Jesi li ti, ili sam pogriješio, i postoji netko drugi?' (usp. Matej 11,3) Tama duše, dama koja ga čisti, kao Isusa u Maslinskom vrtu. A Isus je odgovorio Ivanu onako kako je i Otac odgovorio Isusu: tješeći ga. Božji čovjek, Božja žena prolaze kroz tminu. Razmišljam o tami kroz koju je prolazila Blažena Tereza iz Kalkute. Žena koju je cijeli svijet slavio, dobitnica Nobelove nagrade! Ali, ona je znala da je u jednom dugom času njenoga života, u njoj postojao samo mrak“.

Ivan, kao navjestitelj Isusa Krista, nastavlja Papa, nije prisvojio proroštva. On je prava slika učenika. Papa se upitao, gdje li je bio izvor takvog stava? U jednom susretu. Evanđelje nam govori o susretu Marije i Elizabete, kad je Ivan zaplesao od radosti u Elizabetinu krilu (Luka 1,44). Bili su rođaci. Možda su se ponekad i susreli. A taj je susret ispunio radošću, velikom radošću Ivanovo srce, i učinilo ga učenikom. Ivan je čovjek koji naviješta Isusa Krista, ne stavljajući sebe na Isusovo mjesto, već slijedeći Isusa Krista.

„Dobro će nam učiniti da se preispitamo o svojem učeništvu: naviještamo li Isusa Krista? Ili koristimo svoje kršćanstvo kao privilegiju? Ivan nije svojatao proroštvo. Treće: idemo li putem Isusa Krista? Idemo li putem poniznosti, uniženja, poniženja, kako bi služili? A ako se otkrijemo kao nepostojani, moramo se upitati: 'Kada sam to susreo Isusa Krista, kad se dogodio susret koji me ispunio radošću?' I vratiti se susretu. Vratiti se Galileji susreta. Svi mi imamo svoju Galileju. Tamo se treba vratiti. Ponovno se susresti s Gospodinom i ići tim prelijepim putem, na kojem On treba rasti, a mi se umanjiti“.