„Ovdje smo na susretu u Godini vjere, posvećenoj Mariji, Majci Kristovoj i Majci Crkve – našoj Majci. Njezin kip koji je stigao iz Fatime pomaže nam osjetiti Njezinu nazočnost, među nama. Marija nas uvijek vodi k Isusu. Ona je Žena vjere, istinska Vjernica“, bile su prve riječi Svetog Oca izgovorene u katehezi jučer popodne, 12. listopada, na Trgu sv. Petra pred mnoštvom vjernika.

„Kakva je bila zapravo Marijina vjera? Na prvom mjestu Marija razrješuje čvor grijeha (usp. LG, 56). Čvor koji je, prema Sv. Ireneju, Eva svezala svojim neposluhom, Djevica Marija razriješila je svojom vjerom (Adv. Haer. III, 22, 4). 'Čvor' neposlušnosti i nevjere! Kada dijete nije poslušno svojim roditeljima, na neki način, stvara jedan 'čvor'. To se zbiva kada je dijete svjesno svojeg djelovanja, posebice, ako je posrijedi kakva laž; i u tom se trenutku ne pouzdaje u svoje roditelje. Koliko li se puta tako nešto dogodi! Odnos prema roditeljima treba se osloboditi tako nečega traženjem oproštenja kako bi se ponovno uspostavilo povjerenje i sklad. Nešto slično događa se u našem odnosu prema Bogu. Kada ga ne slušamo i ne vršimo njegovu volju, djelujemo po svome i svojim konkretnim djelovanjem pokazujemo zapravo nedostatak pouzdanja u njega i to je grijeh, što onda u našoj nutrini postaje kao 'čvor'. Ovi i ovakvi čvorovi oduzimaju nam mir i vedrinu. Više takvih čvorova mogu oblikovati zaplet koji je sve bolniji i teži za razvezati. Ipak, ništa nije nemoguće Božjemu milosrđu! Čak i najzamršeniji čvorovi se razrješuju njegovom milošću. Marija je sa svojim DA otvorila Bogu vrata da bi razriješio onaj prastari čvor neposlušnosti. Majka nas strpljivo i nježno nosi Bogu da nam On razveže čvorove duše, svojim očinskim milosrđem. Koji bi to mogli biti čvorovi mojega života? Tražim li od Marije da mi pomogne imati povjerenja u Božje milosrđe, kako bih se promijenio?“, upitao je Sveti Otac.

„Drugi čimbenik: Marijina vjera Isusu daje ljudsko tijelo. Sabor kaže: „Zbog svoje vjere i poslušnosti, Ona porodi na zemlji istoga Sina Očeva, bez poznavanja muškarca, ali pod osjenjenjem Duha Svetoga“ (LG, 63). Na ovome su Crkveni Oci mnogo insistirali: Marija je Isusa prvo začela u vjeri, a potom u tijelu, kad je ono rekla svoj DA, na Božji navještaj po Anđelu. Što to znači? Pa to da se Bog nije htio utjeloviti mimo naše slobode; htio je proći preko slobodnog Marijina pristanka i njezinoga DA. Ali, ono što se na jedinstven način dogodilo Djevici Mariji, na duhovnoj se razini događa i nama kada Božju Riječ  prihvaćamo dobra i iskrena srca, i kada je primjenjujemo. Tada se događa kao da se Bog utjelovljuje u nama; On dolazi boraviti u nama, jer uzima boravište u onima koji ga ljube i poštuju Njegovu Riječ.

Upitajmo se stoga jesmo li svjesni toga? Ili mislimo da je Isusovo utjelovljenje samo događaj iz prošlosti, koji nas osobno ne zahvaća? Vjerovati u Isusa znači ponuditi mu svoje tijelo, Marijinom poniznošću i hrabrošću, kako bi On mogao i dalje boraviti među ljudima; vjerovati znači dati mu svoje ruke kako bi milovao malene i siromašne; svoje noge kako bi išao u susret braći; svoje ruke kako bi podupro slabe i radio u Gospodinovu vinogradu; svoju pamet kako bi mislio i stvarao nacrte u svjetlu Evanđelja; i ponajviše svoje srce kako bi ljubio i donosio odluke po Božjoj volji. Sve se to događa zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga. I tako smo Božje oruđe kako bi Isus djelovao u svijetu po nama.

Posljednji je čimbenik Marijina vjera kao hod: Sabor ističe da je Marija „hodila na hodočašću vjere“  (LG, 58). Zbog toga nam ona prethodi na ovom hodočašću, prati nas i podupire. U kojem je smislu Marijina vjera bila hod? U tom smislu da je cijeli njezin život bio nasljedovanje njezina Sina: On je put! Napredovati u vjeri, ići naprijed na tom duhovnom hodočašću koje je vjera, nije ništa drugo doli nasljedovanje Isusa; slušati ga i prepustiti da nas vode Njegove riječi; gledati kako se On ponaša i stavljati naše noge na njegove tragove, imati njegove osjećaje i držanje: poniznost, milosrđe, blizinu, ali također i odlučno odbacivanje prijetvornosti, dvoličnosti, idolopoklonstva.

Isusov je put, put ljubavi vjere sve do kraja, sve do žrtvovanja života, to je put križa. Zbog toga put vjere prolazi preko križa, a Marija je to shvatila odmah, kada je Herod htio ubiti tek rođenog Isusa. Ali, poslije je taj križ postao dublji, kada je Isus odbijen: tada se Marijina vjera suočila s nerazumijevanjem i prezirom; kada je došao Isusov „čas“, čas muke: tada je Marijina vjera bila mali plamen u noći. U noći Velike subote Marija je bdjela. Njezin je plamičak, malen ali jasan, bio upaljen sve do svitanja Uskrsnuća; i kada joj je stigao glas da je grob prazan, njezinim se srcem razlila radost vjere, kršćanske vjere u smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Jer, vjera nas uvijek vodi do radosti, a Marija je Majka radosti. Neka nas nauči ići tim putem radosti, i tu radost živjeti! To je vrhunac – ta radost, taj susret Isusa i Marije. Ali, zamislimo kakav je… Taj susret je vrhunac puta vjere Marije i cijele Crkve. Kakva je naša vjera? Održavamo li je upaljenom, poput Marije, i u teškim, mračnim trenucima? Jesam li osjetio radost vjere?

Večeras ti, Majko, zahvaljujemo za tvoju vjeru žene, i to ponizne, i ponovno ti se povjeravamo, Majko naše vjere“, zaključio je Sveti Otac.