Na svojoj prvoj općoj audijenciji na Trgu sv. Petra u Vatikanu, papa Franjo prvo se 10-ak minuta vozio u papamobilu pozdravljajući okupljene vjernike. Poručio im je da će nastaviti s katehezama o Godini vjere, o kojima je govorio Benedikt XVI., no da prvo želi objasniti značenje Velikog tjedna.

"Braćo i sestre, dobar vam dan.

Sretan sam što vas mogu primiti na svojoj prvoj Općoj audijenciji. S velikom zahvalnošću i štovanjem uzimam „štafetu“ iz ruku mog ljubljenog prethodnika Benedikta XVI. Nakon Uskrsa nastavit ćemo kateheze Godine vjere. Danas bi se htio zadržati na Velikom tjednu. Cvjetnicom smo započeli ovaj Tjedan, središte liturgijske godine, u kojem pratimo Isusa u njegovoj Muci, Smrti i Uskrsnuću.

No, što bi za nas moglo značiti „živjeti Veliki tjedan“? Što to znači pratiti Isusa u njegovom hodu prema Kalvariji, prema Križu i Uskrsnuću? U svojem je zemaljskom poslanju Isus prošao putovima Svete zemlje, pozvao je dvanaest jednostavnih ljudi kako bi bili s njime, dijelili njegov put i nastavili njegovo poslanje; odabrao ih je iz naroda koji je bio pun vjere u Božja obećanja. Govorio je svima, bez razlike, velikima i poniznima, mladom bogatašu i siromašnoj udovici, moćnicima i slabima;  donosio je milosrđe i Božje oproštenje; ozdravljao je, tješio, shvaćao; donio je nadu, donio je svima Božju prisutnost koja se brine za svakog muškarca i za svaku ženu, kao što to čine dobar otac i dobra majka prema svakom od svoje djece. Bog nije čekao da mi dođemo k njemu, već je On krenuo prema nama, bez kalkulacije i bez mjere. Bog je takav: On uvijek poduzima prvi korak, On kreće prema nama. Isus je proživio stvarnost svakidašnjice najobičnijih ljudi: bio je ganut mnoštvom koje je izgledao kao stado bez pastira; plakao je pred patnjom Marte i Marije poradi smrti brata Lazara; pozvao je carinika da bude njego učenik; pretrpio je i izdaju prijatelja.  U Njemu nam je Bog dao sigurnost da je s nama, među nama. „Lisice - rekao je On, Isus - lisice imaju svoje jazbine, a ptice nebeske svoja gnijezda, no Sin čovječji nema gdje nasloniti glavu“ (Matej 8,20). Isus nema kuće, jer njegova su kuća ljudi, to smo mi, njegovo je poslanje otvoriti Božja vrata svima, biti prisutnost Božje ljubavi.

U Velikom Tjednu proživljavamo vrhunac tog hoda, tog plana ljubavi koji teče kroz cijelu povijest odnosa Boga i čovječanstva. Isus ulazi u Jeruzalem kako bi učinio posljednji korak, u kojem obuhvaća cijelo svoje postojanje: daruje se u potpunosti i ništa ne zadržava za sebe, ni svoj život. Tijekom Posljednje večere svojim prijateljima dijeli kruh i kalež „za nas“. Sin Božji se nudi nama, predaje u naše ruke svoje Tijelo i svoju Krv kako bi bio uvijek s nama, kako bi živio među nama. A u Getsemanskom vrtu, kao i tijekom suđenja pred Pilatom, ne suprotstavlja se, daruje se; to je Sluga patnik koji se lišava sebe, kako je navijestio Izaija (usp. Izaija 53,12).

Ovu ljubav što ga vodi prema žrtvi Isus ne proživljava pasivno, niti kao fatalnu sudbinu; zasigurno ne skriva svoju duboku uznemirenost pred nasilnom smrću: ali predaje se Ocu s punim povjerenjem. Isus se voljno predao smrti kako bi odgovorio ljubavi Boga Oca, u savršenom jedinstvu s njegovom voljom pokazao svoju ljubav za nas. Na križu me Isus „ljubio i predao samog sebe za mene“ (Galaćani  2,20). Svatko od nas može to reći: ljubio me i predao sebe za mene. Svatko može reći ove riječi: „za mene“.

Od kakvog je to značenja za nas? To znači da je upravo to i moj, i tvoj, naš put. Živjeti Veliki tjedan ne samo prateći Isusa potresenog srca; živjeti Veliki tjedan nasljedujući Isusa -  to znači naučiti izaći iz sebe  – kako sam govorio prošle nedjelje – kako bi se izašlo ususret drugima, ususret periferiji života; uputiti se prvi prema našoj braći i sestrama, osobito prema onima koji su najudaljeniji, zaboravljeni, koji imaju najveću potrebu biti shvaćeni, utješeni, potpomognuti. Mnogi su potrebni žive prisutnosti milosrdnog, ljubavlju prebogatog Isusa.

Živjeti Veliki tjedan znači sve dublje ulaziti u Božju logiku, u logiku Križa: to nije prvenstveno bol i smrt, već ljubav i sebedarje što donose život. Ući u logiku Evanđelja. Slijediti, pratiti Krista, ostati s Njime zahtijeva „izlazak“: izaći. Izaći iz sebe, iz umorne i navikama ispunjene vjere, iz napasti zatvaranja u vlastite okvire koji na kraju zatvaraju horizont kreativnog Božjeg djelovanja. Bog je izašao iz sebe kako bi došao među nas, postavio je svoj šator među nas kako bi nam dao spasonosno milosrđe što donosi nadu. Tako i mi, ako ga želimo slijediti i ostati s njime, ne smijemo se zadovoljiti ostankom u toru s onih devedeset i devet ovaca: moramo „izaći“, s Njime tražiti izgubljenu ovčicu, onu koja je najudaljenija. Dobro zapamtite: izaći iz nas, kao Isus, kao što je Bog izašao iz sebe u Isusu, a Isus je izašao iz sebe za nas.

Netko bi mi mogao reći: „Ali oče, nemam vremena“, „imam puno posla“, „teško je“, „što ja mogu učiniti sa svojim malim snagom, grešan kakav jesam“. Često se zadovoljavamo s ponekom molitvom,  neredovitom nedjeljnom misom koju pratimo bez koncentracije, ponekim činom milosrđa, a nemamo hrabrost „izlaska“ kako bi drugome donijeli Krista. Svi smo pomalo kao sveti Petar. Čim Isus progovori o muci, smrti i uskrsnuću, sebedarju, ljubavi prema svakome, apostol ga poziva na stranu i prekorava ga. Ono što Isus govori remeti njegove planove, čini se neprihvatljivim, otežava sigurnost koju si je izgradio, njegovu predodžbu Mesije. A Isus gleda učenike, i upućuje Petru jedne od najtežih evanđeoskih riječi: „Nosi se od mene Sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko“: (Marko 8,33). Bog uvijek razmišlja milosrdno: nemojte to zaboraviti. Bog uvijek razmišlja milosrdno: on je Milosrdni Otac. Bog razmišlja kao otac koji čeka povratak sina i ide mu ususret, vidi ga dok je još daleko… Što to znači? To znači da je svakog dana gledao hoće li se sin vratiti kući: to je naš milosrdni Otac. To je znak da ga je od srca iščekivao na balkonu svoje kuće. Bog razmišlja kao samaritanac koji ne prolazi pokraj nesretnika sažalijevajući ga ili skrećući pogled, već pomažući mu, ne tražeći ništa zauzvrat. Ne pita je li Židov, poganin, samaritanac, bogat, siromašan, ne pita ništa. Ne preispituje ništa, ne traži ništa. Pomaže mu: takav je Bog. Bog razmišlja kao pastir koji daruje svoj život kako bi obranio i spasio ovce.

Sveti tjedan je vrijeme milosti koje nam Gospodin daruje kako bi otvorili vrata svog srca, svog života, svojih župa – kako su tužne tolike zatvorene župe – pokreta, udruga i „izašli“ u susret drugima, postali im bliski donoseći svjetlo i radost svoje vjere. Uvijek izlaziti, s ljubavlju i nježnošću Božjom, s poštovanjem i strpljivošću, znajući da mi ulažemo naše ruke i naše noge, naše srce, ali Bog je taj koji ih vodi i čini plodnim svako naše djelo.

Želim svima da dobro proživite ove dane, hrabro nasljedujući Gospodina, noseći u sebi zraku Njegove ljubavi za one koje susrećemo.

Izvor: Laudato
Prijevod: Angela Jeličić