Papa je govorio o djeci kao još jednom kriteriju po kojemu se može vidjeti stanje ljudskoga društva: kako se ono odnosi prema djeci, takvo je u sebi. To nije samo sociološki i moralni pokazatelj, nego i pokazatelj slobode ili neslobode u odnosu na međunarodne interese, zaključio je papa Franjo.

„Kao prvo, djeca nas podsjećaju na činjenicu da smo svi, prvih godina života, potpuno ovisni o dobrohotnosti drugih, čega se nije lišio ni sam Sin Božji. Zanimljivo je da Bogu nije teško dati se razumjeti djeci, a ona također nemaju problem shvatiti Njega“, govorio je Papa dodajući: „Nisu stoga slučajem u evanđelju zabilježene vrlo lijepe i snažne Isusove riječi o malenima: Slavim te, Oče, stvoritelju neba i zemlje, jer si otajstva kraljevstva sakrio od učenih i umnih, a objavio malenima (Mt 11, 25) ili ona: Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima (Mt 18, 10).“

„Djeca su dakle, za čovječanstvo kao i za Crkvu bogatstvo, jer nas neprestano podsjećaju na neophodan uvjet za ulazak u kraljevstvo Božje, a to je da se ne smatramo samodovoljnima, nego potrebnima pomoći, ljubavi i oproštenja – svi smo potrebni pomoći, ljubavi i oproštenja – svi!“, naglasio je Sveti Otac.

„Djeca nas podsjećaju na to da život nismo dali sami sebi, nego smo ga primili, a nerijetko se dogodi da to zaboravimo ... Prvi je veliki dar koji primismo, sam život“, rekao je Sveti Otac nastavivši kako je već i sama činjenica da nas djeca podsjećaju na to da smo, bez obzira na životnu dob, stanje ili društvene uvjete, sinovi i kćeri također razlog radosti.

„Djeca poimaju zbilju na svoj način: vide je pogleda čista i s pouzdanjem, spontano se uzdaju u tatu i mamu, u Boga, Isusa i Gospu. Njihov pogled još nije onečišćen zloćom, dvoličnošću ili licemjerjem koji otvrdnjuju srce; ono što osjećaju ili vide, bez uvijanja kažu“, kazao je Papa

„U svojoj jednostavnosti sposobni su za primanje i pružanje nježnosti, a to je kad imamo srce od mesa, a ne kameno. Sposobni su za smijeh i za plač. Poneki se, kad ih uzmem u zagrljaj, smiješe. Drugi opet, vidjevši me u bijelom pomisle da sam liječnik i da ću ih cijepiti, te udare u plač, ali sve je to spontano“, rekao je Sveti Otac.

„Djeca nas ponovno tome mogu naučiti, smijehu i plaču. Zapitajmo se: 'smijem li se spontano, svježe i s ljubavlju ili mi je osmjeh umjetan? Jesam li izgubio sposobnost plakanja?', potaknuo je Sveti Otac.

Papa je zatim priznao da djeca, osim živosti, radosti i nade znaju praviti i probleme, nevolje i zabrinuti roditelje, no bolje je društvo i s takvim problemima nego otužno i sivo društvo bez djece.