Svetosti, imena Karol Wojtyla i Joseph Ratzinger su, po raznim osnovama, vezana uz Drugi vatikanski koncil. Jeste li se poznavali već za vrijeme Koncila?

Prvi susret, za kojeg znam, između mene i kardinala Wojtyle dogodio se tek u konklavama na kojima je izabran Ivan Pavao I. Za vrijeme Koncila, obojica smo surađivali u izradi "Konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu", ali u različitim odjelima, tako da se nismo susreli. U rujnu 1978., prigodom posjeta poljskih biskupa Njemačkoj, bio sam u Ekvadoru kao osobni izaslanik Ivana Pavla I. Crkva u Münchenu i Freisingu je povezana s Ekvadorom bratimljenjem koje su proveli nadbiskup Echevarría Ruiz (Guayaquil) i kardinal Döpfner. I tako sam, na moju veliku žalost, propustio prigodu osobno upoznati krakowskog nadbiskupa. Naravno da sam čuo priče o njegovu radu kao filozofa i pastira, i žarko sam ga želio upoznati. Wojtyla je pak sa svoje strane pročitao moj "Uvod u kršćanstvo", kojeg je i citirao u duhovnim vježbama koje je držao za Pavla VI. i kuriju u korizmi 1976. Stoga, kao da smo obojica u svojoj nutrini čekala da se upoznamo. Od samog početka sam osjećao veliko poštovanje i srdačnu naklonost prema krakowskom metropolitu. U prvim konklavama 1978. on nam je na zadivljujući način proanalizirao prirodu marksizma. Ali prije svega, odmah sam snažno zamijetio ljudsku draž koju je širio, a iz načina na koji je molio, primijetio sam koliko je duboko povezan s Bogom.

Što ste osjetili kad Vas je Ivan Pavao II. pozvao kako bi Vam povjerio vodstvo Kongregacije za nauk vjere?

Ivan Pavao II. me pozvao 1979. kako bi me imenovao pročelnikom Kongregacije za katolički odgoj. Bile su prošle tek dvije godine od mog biskupskog posvećenja u Münchenu i smatrao sam nemogućim tako brzo napustiti sjedište sv. Korbinijana. Biskupsko posvećenje je na neki način predstavljalo obećanje vjernosti biskupiji kojoj pripadam. Molio sam stoga Papu da odgodi to imenovanje [...]. Tijekom 1980. mi je rekao da me krajem 1981. želi imenovati pročelnikom Kongregacije za nauk vjere kao nasljednika kardinala Šepera. Budući sam se i dalje osjećao dužnim prema svojoj biskupiji, da bih prihvatio dužnost, dopustio sam si postaviti jedan uvjet za koji sam, uostalom, smatrao da je neostvariv. Rekao sam da osjećam dužnost nastaviti objavljivati teološka djela i da bih mogao odgovoriti pozitivno samo ako bi to bilo spojivo sa zadaćom pročelnika. Papa, koji je prema meni uvijek bio vrlo naklonjen i uviđavan, rekao mi je da će se o tom pitanju informirati kako bi mi mogao odgovoriti. Kad sam ga ponovno posjetio, objasnio mi je da su teološke publikacije spojive sa službom pročelnika; i kardinal Garrone, rekao je, objavljivao je teološka djela kad je bio pročelnik Kongregacije za katolički odgoj. Tako sam prihvatio dužnost, itekako svjestan težine zadaće, ali znajući i to da poslušnost Papi zahtijeva sada od mene jedan "da".

Možete li nam ispričati kako se odvijala suradnja među vama?

Suradnja sa Svetim Ocem je uvijek bila obilježena prijateljstvom i ljubavlju. Razvijala se osobito na dvije razine: na službenoj i na privatnoj. Papa je svakog petka, u šest sati poslijepodne, primao u audijenciju pročelnika Kongregacije za nauk vjere, koji je mu je na odlučivanje iznosio probleme koji su se pojavljivali. Prednost su naravno imali doktrinarni problemi, kojima su pridodana pitanja disciplinske naravi -  svođenje na laički status svećenika koji su to zatražili, dodjeljivanje Pavlove povlastice za brakove u kojima jedan od supružnika nije kršćanin, i tako dalje. Kasnije je tome pridodan i rad na sastavljanju Katekizma Katoličke Crkve. S vremena na vrijeme, Sveti Otac bi unaprijed dobivao bitnu dokumentaciju i stoga je unaprijed znao pitanja koja će se obrađivati. Na taj smo način o teološkim problemima uvijek mogli plodonosno razgovarati. Papa je bio vrlo potkovan u suvremenoj njemačkoj književnosti, i uvijek je bilo lijepo – za obojicu – zajedno tražiti ispravnu odluku o svim tim stvarima [...]. Konačno, Papina je navika bila pozivati na ručak biskupe koji su u pohodu ad limina, kao i skupine biskupa i svećenika različitog sastava, ovisno o okolnostima. Gotovo uvijek su to bili "radni ručkovi" na kojima je često bila predložena neka teološka tema [...] Velik broj prisutnih je doprinosio tome da razgovor bude raznolik i širokih pogleda. Pa ipak, uvijek je bilo mjesta i za dobar humor. Papa se rado smijao i tako su ti radni ručkovi, iako uz dužnu ozbiljnost, zapravo bili prigoda za ugodno druženje.

Koji su bili doktrinarni izazovi s kojima ste se zajedno suočavali za vrijeme Vašeg mandata na čelu Kongregacije za nauk vjere?

Prvi izazov s kojim smo se suočili bila je Teologija oslobođenja koja se širila Latinskom Amerikom. I u Europi i u Sjevernoj Americi je vladalo opće mišljenje da se radi o potpori siromašnima i prema tome o nečemu što je trebalo bezuvjetno prihvatiti. Ali bila je to pogreška. Siromaštvo i siromasi bez sumnje su bili postavljeni za temu teologije oslobođenja, ali kroz jedan vrlo specifičan vid. Oblici neposredne pomoći siromašnima i reforme koje su im poboljšale uvjete osuđivane su kao reformizam koji ima cilj učvrstiti sustav: prigušivale su, tvrdilo se, bijes i ogorčenje koji su inače bili potrebni za revolucionarnu preobrazbu sustava. Nije to bilo pitanje pomoći i reformi, govorilo se, nego velikog prevrata iz kojeg je trebao proizaći novi svijet. Kršćanska vjera je korištena kao pokretač tog revolucionarnog pokreta, koji ju je tako preobražavao u snagu političkog tipa. Vjerske tradicije stavljene su u službu političkog djelovanja. Na taj je način vjera bila duboko otuđena od same sebe i tako je oslabljivala i pravu ljubav prema siromašnima. [...] Jedan od glavnih problema našeg rada, u godinama kad sam bio pročelnik, bio je napor u postizanju ispravnog razumijevanja ekumenizma. I u tom je slučaju riječ o pitanju koje ima dvostruki profil: s jedne strane treba sa svom njezinom hitnošću potvrditi zadaću raditi na jedinstvu te otvoriti putove koji vode prema njemu; s druge je potrebno odbaciti lažna poimanja jedinstva, koja žele postići jedinstvo vjere prečacem razvodnjavanja vjere. [...]. Konačno, bavili smo se i pitanjem koje se odnosi na prirodu i zadaću teologije našeg vremena. Znanstvenost i veza s Crkvom mnogima se danas čine kao elementi koji su u međusobnoj suprotnosti. Pa ipak, teologija može postojati jedino u Crkvi i s Crkvom. O tom pitanju smo objavili jednu Instrukciju.

Koju među enciklikama Ivana Pavla II. smatrate najvažnijom?

Mislim da su tri enciklike od posebne važnosti. Na prvom mjestu želim spomenuti Redemptor hominis, prvu Papinu encikliku, u kojoj je pružio svoju osobnu sintezu kršćanske vjere. [...] Na drugom mjestu želim spomenuti encikliku Redemptoris missio [...]. Na trećem mjestu želim navesti encikliku o moralnim problemima Veritatis splendor. Za njezin je nastanak bio potreban niz godina, a i danas je nepromjenjivo aktualna. Konstitucija Drugog vatikanskog koncila "O Crkvi u suvremenom svijetu", nasuprot u to vrijeme pretežno prirodopravnom usmjerenju moralne teologije, željela je da katolički moralni nauk o osobi Isusa i Njegovoj poruci ima biblijsko utemeljenje. To se pokušavalo kroz natuknice samo kroz kratko razdoblje, da bi se potom isticalo mišljenje da Biblija nema nikakav vlastiti moral koji treba naviještati, već da upućuje na moralne obrasce koji su važeći s vremena na vrijeme. Moral je pitanje razuma, govorilo se, a ne vjere. Nestao je tako, s jedne strane, moral shvaćen u prirodopravnom smislu, ali na njegovom mjestu nije bilo istaknuto nikakvo kršćansko poimanje. I budući da se nije moglo priznati ni metafizički niti kristološki temelj morala, pribjeglo se pragmatičnim rješenjima: moralu utemeljenom na načelu mjerenja dobra, u kojemu ne postoji više ono što je uistinu zlo i ono što je uistinu dobro, nego samo ono što je, sa stajališta učinkovitosti, bolje ili lošije. Velika zadaća koju si je Papa zadao u toj enciklici bila je iznova zacrtati metafizički element antropologije, kao i kršćansku konkretizaciju nove slike čovjeka Svetog Pisma. Proučavati i usvojiti ovu encikliku ostaje velika i važna dužnost. Od velike važnosti je i enciklika Fides et ratio u kojoj Papa nastoji pružiti novi pogled na odnos između kršćanske vjere i filozofskog razuma. Konačno, apsolutno je potrebno spomenuti Evangelium vitae, koja razlaže jednu od temeljnih tema čitavog pontifikata Ivana Pavla II.: nepovredivo dostojanstvo ljudskog života, počevši od prvog trenutka začeća.

Koje su bile glavne značajke duhovnosti Ivana Pavla II.?

Papina duhovnost je bila obilježena prije svega intenzitetom njegove molitve, i zato je bila duboko ukorijenjena u slavljene Svete Euharistije i življena zajedno s crkvom po molitvi Časoslova. U njegovoj autobiografskoj knjizi "Dar i otajstvo" moguće je vidjeti kako je sakrament svećeništva odredio njegov život i njegovu misao. Tako njegova pobožnost nije mogla nikad biti samo individualna, već je uvijek bila puna i brige za Crkvu i za ljude  [...]. Svi smo mi upoznali njegovu veliku ljubav prema Majci Božjoj. Darovati se sam Mariji značilo je biti, s njom, sav za Gospodina [...].

Svetosti, Vi ste otvorili  postupak za proglašenje blaženim skraćivanjem rokova koji su utvrđeni u Kanonskom pravu. Od kada i na temelju čega ste bili uvjereni u svetost Ivana Pavla II.?

Da je Ivan Pavao II. svet, kroz godine suradnje s njim postupno mi je postajalo sve jasnije. Dakako, treba prije svega imati na umu njegov intenzivan odnos s Bogom, njegovo biće uronjeno u zajedništvo s Gospodinom o čemu sam upravo govorio. Odatle je dolazila njegova radost, usred velikih napora s kojima se morao nositi, te hrabrost kojom je preuzeo svoju zadaću u zaista teškom vremenu. Ivan Pavao II. nije tražio pljesak, niti je ikad gledao oko sebe zabrinut kako će njegove odluke biti prihvaćene. On je djelovao polazeći od svoje vjere i svojih uvjerenja, te je bio spreman i podnositi udarce. Hrabrost za istinu u mojim je očima prvorazredni kriterij svetosti. Samo polazeći od njegovog odnosa s Bogom moguće je razumjeti i njegov neumoran pastoralni rad. Davao je sebe radikalnošću koja se ne može drugačije objasniti. Njegova predanost je bila neumorna, i ne samo za vrijeme velikih putovanja, čiji su programi bili ispunjeni susretima, od početka do kraja, nego i dan po dan, počevši od jutarnje mise sve do kasne noći. Za vrijeme njegovog prvog pohoda Njemačkoj (1980.), po prvi puta sam doživio vrlo konkretno iskustvo tog golemog zauzimanja. Za njegova boravka u Münchenu u Bavarskoj, odlučio sam prema tome da mora uzeti duži odmor u podne. Za vrijeme tog predaha, pozvao me u svoju sobu. Našao sam ga kako moli Časoslov i rekao mu: «Sveti Oče, Vi biste se trebali odmarati»; a on: «To ću moći u Nebu». Samo onaj tko je duboko ispunjen hitnošću svog poslanja, može tako djelovati. [...] Ali trebam iskazati čast i njegovoj izvanrednoj dobroti i razumijevanju. Često je imao dovoljno razloga koriti me ili okončati moju službu pročelnika. Međutim, on me podupirao apsolutno nerazumljivom vjernošću i dobrotom. I ovdje želim navesti jedan primjer. Pred vihorom koji se uzvitlao oko izjave Dominus Jesus rekao mi je da na Angelusu namjerava nedvosmisleno braniti dokument. Pozvao me da napišem tekst za Angelus koji je, da tako kažem, bez ikakvih dvojbi i ne daje prostora nikakvom drugačijem tumačenju. Trebalo je istaknuti na posve nedvojben način da on bezuvjetno odobrava dokument. Pripremio sam stoga kratki govor: ali nisam namjeravao biti previše oštar i tako sam se nastojao izraziti jasno, ali bez strogosti. Nakon što ga je pročitao, Papa me još jednom upitao:«Je li stvarno dovoljno jasno?». Odgovorio sam da jest. Tko poznaje teologe neće se začuditi zbog činjenice da je, unatoč tome, kasnije bilo onih koji su tvrdili da se Papa mudro ogradio od tog teksta.

Što osjećate duboko u sebi danas kad Crkva službeno priznaje svetost „Vašeg“ Pape, Ivana Pavla II., kojemu ste bili najbližim suradnikom?

Moje sjećanje na Ivana Pavla II. ispunjeno je zahvalnošću. Nisam mogao i nisam ga trebao pokušavati imitirati, ali sam nastojao nastaviti njegovu baštinu i njegovu zadaću najbolje što sam mogao. I stoga sam siguran da me još i danas njegova dobrota prati i njegov blagoslov štiti.

Izvor: http://www.avvenire.it/Chiesa/Pagine/benedetto-xvi-ricorda-giovanni-paolo-2.aspx