Papa Franjo govori o susretu između Isusa i uzetog čovjeka, koji nakon 38 godina bolesti, stoji pred ulazom u bazen, čekajući ozdravljenje (Iv 5,1-16). Čovjek se tužio jer nije uspijevao doći do vode, uvijek bi netko drugi stigao prije njega. No Isus pomiče horizont, i naređuje mu da ustane, da krene. Događa se čudo koje izaziva farizejske kritike, jer tog je dana bila subota i nije se smjelo ozdravljati na taj dan. U ovoj priči prikazane su dvije teške duhovne bolesti, upozorava Papa: dvije bolesti o kojima je dobro razmišljati. U prvom redu, tu je rezignacija oboljelog čovjeka, koji ogorčeno jadikuje, tumači Papa:

„Razmišljam o mnogim kršćanima, mnogim katolicima: da, jesu katolici, ali bez oduševljenja, čak i ogorčeni! Govore: 'Da, život je takav, ali Crkva… Ja idem na misu svake nedjelje, ali ne želim se petljati, vjerujem zbog sebe, i nemam potrebu predati to drugima…'. Svatko u svojoj kući, život bez stresa… To je bolest inertnosti, kršćanske inertnosti. Stav koji paralizira apostolsku revnost, koji od kršćana čini nepokretne, mirne osobe, ali ne mirne u onom dobrom smislu riječi: to su osobe koje se ne brinu oko izlaska kako bi navijestili Evanđelje! To su anestezirane osobe“.

A anestezija je, dodaje Papa, „negativno iskustvo“. Želja za ostajanjem po strani postaje „duhovna inertnost“. Inertnost je tuga: ti su kršćani tužni, ljudi koji ne svijetle, negativni ljudi. To je bolest nas kršćana. Idemo na misu svake nedjelje, i kažemo; molim ne smetaj. Kršćani bez apostolske revnosti, upozorava Papa, „ne služe ničemu, ne čine dobro Crkvi“. Koliko ima takvih, primjećuje s žaljenjem, koji nisu ništa drugo no egoisti, misle samo na sebe. Grijeh inertnosti, usmjeren je protiv apostolskog žara, protiv želje da se drugima preda Isusova novost, novost koja smo dobili besplatno. U ovom tekstu, rekao je Papa, pronalazimo još jedan grijeh: ljudi kritiziraju Isusa jer je u subotu ozdravio bolesnika. To je grijeh formalizma. „Kršćani koji ne ostavljaju mjesta Božjoj milosti. Život ovih kršćana se svodi na to da imaju sve dokumente i sve potvrde na broju“.

„Licemjerni kršćani, poput ovih. Samo ih je zanimala formalnost. Bila je subota? 'Ne, čuda se subotom ne smiju činiti, Božja milost ne smije djelovati subotom'. Zatvaraju vrata Božjoj milosti! Koliko ih samo ima u Crkvi: mnogi su! To je drugi grijeh. Prvi su oni koji griješe inertnošću, nesposobni napredovati u vlastitoj apostolskoj revnosti, jer su odlučili zaustaviti se u samima sebi, u svojim tugama, u svojim predbacivanjima. Ti nisu kadri donijeti spasenje jer zatvaraju vrata spasenju“.

Za njih su važne „samo formalnosti“. „'Ne može se': ta im je misao redovno pri ruci“.  Ove ljude i mi susrećemo, nastavlja Papa, i mi smo „često bili inertni, ili pak licemjerni poput farizeja“. Ta iskušenja svi susrećemo, „no moramo ih upoznati kako bi se obranili“. Pred tim iskušenjima, pred „tom poljskom bolnicom, simbolom Crkve“, pred silnim ranjenim ljudima, Isus se približava i pita samo jedno: „Želiš li ozdraviti?“ i daje čovjeku milost. Milost čini sve. A kad ponovno susretne uzetog, Isus mu kaže: „Nemoj više griješiti“, podsjeća Papa.

„Dvije kršćanske riječi: želiš li ozdraviti? Nemoj više griješiti. Ali najprije ga ozdravlja. Najprije ga ozdravlja, i tada mu kaže 'nemoj više griješiti'. Riječi izrečene nježno, s ljubavlju. To je kršćanski put, put apostolske revnosti: približiti se mnogim ljudima, ranjenicima u poljskoj bolnici, koje su nerijetko ranili predstavnici Crkve, muškarci i žene. I bratska riječ: 'Želiš li ozdraviti?' A kasnije, kad odlazi, 'Ej, nemoj više griješiti, to nije dobro!'. To je puno bolje: ove dvije Isusove riječi ljepše su od stava inertnosti i licemjerja“, zaključio je Papa.

Izvor: www.it.radiovaticana.va