„Pjesnik srca“ rodio se 1905. u Rastušju pokraj Slavonskog Broda. Pjesme je počeo pisati već kao učenik petog razreda, dok je stanovao u brodskom samostanu. U Zagrebu je diplomirao književnost i filozofiju. Uređivao je “Narodne novine”, bio je  nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti te ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a. Unatoč svim zaduženjima, uvijek mu je ostalo dovoljno vremena za pisanje. Bio je vjeran intimnim i zavičajnim temama. Ukupno je napisao 500 pjesama, koje su objavljene u dvadeset zbirki.

Rijetki su oni koji nisu pročitali pjesme poput „Visoka žuta žita“, „Lelija“, „Žene pod orahom“, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć“, „Daleko su od mene oranice“, „Htio bih pokidati žice“, „Sunce nad oranicama“, „Da sam ja učiteljica“, „Moja baka blagosilje žito“ .

Dragutin Tadijanović bio je i vrijedan prevoditelj Goethea, Heinea, Hoelderlina i drugih. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Proslave Tadijina rođendana bile su više od odavanja časti velikom stvaratelju -  blagdani hrvatske književnosti. Svoj posljednji, 101., proslavio je u domu umirovljenika, onemoćao od višemjesečne bolesti, ali s jednakim žarom u očima kakav je oduvijek imao.

Evo i jedne od njegovih najpoznatijih pjesama:

DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ  
 
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O, majko žalosna! kaži, što to sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Rastušje, kolovoz 1931.