Kako oprostiti drugom?
Biblija uči da je nesebična ljubav temelj pravog opraštanja, jer ljubav ne pamti zlo.
Da bi se uistinu moglo oprostiti cijelim svojim bićem, potrebno je raskrinkati mnoge varke lažnih opraštanja. Nekom smo oprostili ako više nismo ogorčeni na njega i ako ga ni na koji način ne pokušavamo navesti da plati za bol ili gubitak koji smo doživjeli. Biblija uči da je nesebična ljubav temelj pravog opraštanja, jer ljubav ne pamti zlo.
Oprostiti ne znači zaboraviti!
Za inicijativu oproštenja zapravo je potrebno 'dobro' pamćenje i jasno znanje o uvredi. Opraštanje ne briše pamćenje, već mu pomaže da ozdravi. Opraštanjem sjećanje na uvredu gubi svoju žestinu. Rana tako malo-pomalo zacjeljuje, sjećanje na uvredu ne uzrokuje više bol. Izliječeno pamćenje oslobađa se te se sada može ispuniti nečim drugim, a ne više deprimirajućom mišlju o uvredi.
Oprostiti ne znači nijekati!
Nijekati uvredu znači zanijekati dio sebe, te na dulje staze vodi do bolesnih napada tjeskobe i krivnje, a da osoba pritom nije ni svjesna što joj se zapravo događa. Za ljekovito djelovanje opraštanja osoba sebi treba priznati uvredu i patnju koja je uslijedila, te prihvatiti svoju srdžbu povezanu s činjenicom da je povrijeđena.
Opraštanje traži više od pukog čina volje!
Svođenjem opraštanja na puki čin volje, nastoji se trenutačno i konačno urediti sve sukobe. Iako volja igra veliku ulogu, opraštanje je nemoguće bez uključenosti cijele osobe, tj. njezinih emocija, razuma, vjere, itd. Samo trajanje praštanja pak određuju ozljeda, reakcije uvreditelja i sposobnosti uvrijeđenog.
Opraštanje se ne može narediti!
Opraštanje je ili slobodno ili ne postoji. Ne može se nekoga obvezati da oprosti jer time se opraštanju oduzima obilježje besplatnosti i spontanosti.
Oprostiti ne znači biti kao prije uvrede!
Nakon opraštanja može, ali i ne mora, uslijediti pomirenje. No, pravo pomirenje ne sastoji se od pokušaja uvjeravanja da se nešto nije dogodilo i tako uspostaviti odnos u laži, nego ga provjerom kakvoće odnosa nastojimo prebaciti na nove, čvršće temelje.
Opraštanje ne traži da se odreknemo svojih prava!
Opraštanje koje ne suzbija nepravdu ohrabruje održavanje zločina, te nipošto nije znak snage i hrabrosti, nego radije znak slabosti i lažne snošljivosti.
Oprostiti drugom ne znači opravdati ga!
Opravdanje uvreditelja s jedne strane donosi olakšanje, no s druge strane omalovažava i uvreditelja čak prezire. Zapravo se pritajeno utvrđuje da uvreditelj nema potrebne sposobnosti na temelju kojih bi ga mogli smatrati odgovornim za povredu.
Opraštanje nije dokazivanje moralne nadmoćnosti!
Opraštanje pod prizivom lažne velikodušnosti u sebi zapravo skriva pokušaj prerušavanja svoje ranjenosti u nadmoć. Takvo lažno opraštanje zapravo samo zadržava odnos onoga koji vlada i onog nad kojim se vlada.
Opraštanje nije prebacivanje odgovornosti na Boga!
Opraštanje istodobno ovisi i o ljudskom činu i o božanskom činu. Narav i milost međusobno se ne isključuju, nego se naprotiv usklađuju i nadopunjuju.