Pečen, kuhan, pire, grenadir, pommes-frites – mnogi su načini pripremanja jela od krumpira, popularne i vrlo hranjive namirnice. Ipak, nije uvijek bilo tako. Nakon što su Španjolci otkrili krumpir u Južnoj Americi u 16. stoljeću donijeli su ga i u Europu. Ubrzo poslije Španjolske krumpir je stigao u Englesku kamo ga je prvi donio John Hawkins, 3. prosinca 1563. godine. Trebalo je mnogo vremena da se to hranjivo povrće ondje i udomaći.

Popularnost krumpira nakratko je ponovno porasla kada ga je sa svojih putovanja ponovno donio moreplovac Drake, ali ne zadugo. Tek su napoleonski ratovi i glad u Irskoj pomogli krumpiru da stekne širu popularnost na otocima. Slično je bilo i u drugim europskim državama.

U Prusiji ni zapovijedi Fridrika II. Velikog nisu mogle natjerati ljude da sade krumpir. Tek kada ga je on sam zasadio na kraljevskom polju i stavio pod jaku stražu znatiželjni su seljaci, pretpostavljajući da to mora biti nešto vrijedno, počeli krasti i saditi krumpir na svojim poljima.

Slično je bilo i u Francuskoj gdje se proširio tek zauzimanjem kralja Luja XVI. i Marije Antoanete koji su nosili krumpirov cvijet kao modni detalj na zapučku. U Rusiji je krumpir pokušala uvesti Katarina Velika, no šira uporaba krumpira počela je tek u doba cara Nikole u prvoj polovici 19. stoljeća.

U Hrvatsku je krumpir također uveden kraljevskom odredbom Marije Terezije, i to prvo u Vojnoj krajini. Ondje su se prve “zemaljske jabuke”, kako se tada nazivao krumpir, počele saditi 1769. godine.